POSEBAN ZNAK

Unatoč strašnom ratu koji je pogodio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bilo je onih koji su dolazili i ostajali u Međugorju. Njih jednostavno nije bilo strah ili ih je bilo strah na drugačiji način. Jedan od takvih jest i Alberto Boniffacio iz Italije. Nenametljiva i skromna držanja teško ga je zapaziti među hodočasnicima. No, njegov rad se itekako vidi. Sa svojim kombijem on je sada svakih petnaest dana prisutan u Međugorju. Pomaže, a da za uzvrat ne traži ništa.

GM Čuli smo da ste ovih dana slavili u Međugorju. O čemu se radi?

Bilo je to za mene veliko slavlje. Po stoti put došao sam u Međugorje iz Leca, Milanska nadbiskupija. Prije rata dopratio sam ovamo 60 hodočasničkih skupina. Nakon što je započeo rat na um mi je pala zamisao ne više dovoditi hodočasnike u strogom smislu te riječi, nego one koji će zajedno sa mnom dovoziti hranu i odjeću za vaše napaćeno pučanstvo. Uradili smo to do sada 40 puta.

GM Recite nam nešto o počecima Vašeg »poznanstva« s Međugorjem!

U Međugorje dolazim od Bezgrešnog začeća Marijina 1983. Neposredno prije toga bio sam čuo mnogo toga lijepoga o Međugorju. Zaželio sam i sam to doživjeti. Moram priznati da je taj moj prvi dolazak značio novi preokret u mome životu. Počeo sam dovoditi hodočasnike ovamo da bi i oni mogli doživjeti jako iskustvo vjere. Kušao sam da im ovo putovanje bude ne turizam nego duhovne vježbe.

Od prije dvije godine to mi je mnogo lakše. Tada sam, naime, otišao u mirovinu, pa sam postao slobodniji glede ovih putovanja. Kao što rekoh, ta su putovanja sada malo drugačija nego prije. Ja ih zovem »putovanjima kršćanske ljubavi«. Međugorje je jednostavno za mene postalo moja druga kuća.

GM Kakav je utisak ostavilo u vama prijeratno Međugorje?

Bilo bi to dugo za ispričati. Uglavnom, tu sam našao jednostavnost i izvornost. Međugorje je postalo za mene posebni znak. Još prije pojave Međugorja na jedan poseban način spoznao sam da me Bog ljubi. Kada je započelo međugorsko događanje bilo je to za mene kao da mi Bog daje potvrdu za moj dotadašnji način razmišljanja. Još sam zauzetije prionuo na posao. Ubrzo sam na Radio Maria počeo voditi emisije o Međugorju. Posebno sam se trudio da tih emisija bude što više posebno onda kada su stizale Gospine poruke. Želio sam da Talijani što bolje upoznaju ovu Gospinu prisutnost. Također sam u različitim dijelovima Italije održao mnoge susrete da bi se Gospine poruke što više proširile.

GM Nakon što je započeo rat, što se promijenilo u Međugorju? Kako vam se čini sadašnji život ovdje?

Moram spomenuti dvoje. Nakon što je započeo rat Međugorje je postalo slično onom Međugorju iz prvih godina. Nema više toliko ljudi, može se lakše uživati u međugorskom ambijentu, nego kad su bili oni mnogobrojni hodočasnici. S druge strane, razočaralo nas je prisustvo organizacija kao ONU i drugih međunarodnih organizacija koje iskorištavaju ovaj prostor, ovaj kutak mira. Ne razumiju da je ovo kutak mira ne u smislu ljudskih riječi, nego kutak mira prema Božanskim kriterijima, prema Marijinim porukama. Zbog toga prisustvo međunarodnih organizacija, koje su na neki način povezane s ratom koji je u tijeku, ne vjerujem da pomaže Međugorju koje je znak i svjetlost u svijetu.

GM Kako obični puk, ne političari, u Italiji doživljava ovaj rat ovdje?

Talijani su općenito slabo obaviješteni. To je propust naših novina. Imao sam iskustva u tome. Doveo sam ovdje mnoge novinare. Sjećam se osobito svibnja 1992. kada je Međugorje bilo bombardirano. Odveo sam tada novinare i u Mostar, iako su bombe padale. Ono što su vidjeli ovdje nisu mogli napisati jer im je to branila masonerija i raznorazne međunarodne socijalističke udruge. Ove mračne sile igrale su se sudbinom ljudi. Zbog toga su u Italiji bile velike obmane glede ovoga rata. Obični puk ostao je prikraćen za saznanje o onome što se ovdje događa. Međutim unatoč ovim obmanama mnogi su bili itekako spremni pripomoći u skupljanju i slanju raznorazne pomoći. Mi na Radio Maria napravili smo mnogo emisija o ovome ratu. Zvali smo svoje slušatelje, kojih otprilike ima oko 2 milijuna, da nam pripomognu ublažiti strašne posljedice ovoga rata. Odaziva je bio neočekivan. Mnogi mi i danas šalju mnoge doprinose Nisu to samo osobe vrlo bogate. Počesto su to umirovljenici i osobe koje su i same siromašne. Mnogi odlučuju da će npr. svakog mjeseca određeni novčani iznos poslati za ovaj narod ovdje. Zbog toga možemo ovoliko pomagati. Radi se, hvala Bogu, o brodovima i kamionima pomoći za sve ugrožene na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

GM Čitav ste život živjeli u društvu koje možemo nazvati kapitalističkim. Mi danas polako ulazimo u to društvo. Što biste nam željeli reći ovom prigodom?

Hvala Bogu, nisam živio u komunističkom društvu. Upoznao sam ga tek ovdje. Onih prvih godina kada smo dolazili imali smo tolikih problema. Bilo mi je teško shvatiti da se tako može odnositi prema ljudima iz iste države.

Vi koji sada ulazite u neku vrstu kapitalističkog društva, budite pozorni. Od kapitalističkih demokratskih država preuzmite samo ono što je dobro. Poglavito se radi o slobodi što vi pod komunizmom niste imali. No, pazite da ne izgubite dušu. U kapitalizmu čovjek lako izgubi dušu. Mi koji dolazimo izvana, uz ostalo, ovdje smo pronašli »dušu«. Ovdje čovjek još ima dušu, dok kod nas bogatstvo i potrošnja ubijaju našu dušu. Ne radi se samo o religioznoj duši, nego o onome što je duboko prisutno u svakom čovjeku.

GM Što je Gospina poruka doprinijela promjeni jednog takvog društva?

Često sam se puta pitao zašto Gospa neprestano govori o postu molitvi, pokori, ispovjedi, a ne govori npr. o ljubavi, suosjećanju, pomoći siromašnima u Trećem svijetu. Shvatio sam da je Gospin način odgoja poseban i da polučuje veći uspjeh. Kad čovjek nauči što je njegov dubinski odnos prema Bogu, on je već otvoren prema ljubavi. Ako čovjek ne ide u svoju dubinu posredstvom molitve, kontemplacije, posta, ne uspijeva shvatiti što je to njegova ljubav. Shvaća je kao nešto površno, jer to ne dopire do njegove dubine i ne mijenja ga. Međutim, kad povjerljiv odnos prema Bogu promijeni čovjeka on je spreman na ljubav. Vidjeli smo da naše molitvene skupine koje su otišle više u dubinu u odnosu na Boga, bili su oni koji su pomogli najviše, prvi su se pokrenuli. Oni još djeluju. Ta njihova djelatnost proteže se godinama. Promijenili su srce i zbog toga su takvi.

GM Prije nego što ste došli ovamo kakav vjerski život ste vodili?

Bio sam zauzeti kršćanin. Djelovao sam u Katoličkom pokretu. Godinama sam bio predsjednik toga pokreta u mojoj župi. To me je vodilo i do zauzetosti također i na biskupijskoj razini. Prije dolaska u doticaj s Međugorjem, bio sam član biskupijskog savjeta Katoličkog pokreta u Milanu i njegov predstavnik na području Leca. Sve ovo mi je pripomoglo u traženju moga zvanja i u biranju životnih zadataka. Uz rad u banci radio sam i na drugim poljima: Katolički pokret, administracija, politika. Mnogo godina bio sam pomoćnik i predsjednik općine Pescate.

GM Vi kao djelatni laik što biste mogli reći o odnosu nas svećenika, odnosu Crkve prema Gospinim porukama?

Ovo je prilično bolno pitanje. Moram reći da veliki dio one Crkve koju ja poznajem ima još velike predrasude glede Međugorskih poruka. Ovo je prilično iznenađujuće jer poruka nije neobična. Potpuno je evanđeoska, ne otkriva ništa novo, nego ponavlja ono što Crkva navješćuje već 2000 godina. Isus Krist je to rekao za vrijeme svog zemaljskog života. Evanđelja govore o tome. Zbog toga je ovakav stav Crkve iznenađujući. Mislim da je problem u tome što postoje velike predrasude. U nekim župama, čak i onima koje su vrlo blizu mjesta gdje stanujem, ne pozivaju me da govorim o svome radu, iako se nudim. Imaju strah da ću dok budem govorio o potrebi braći u nevolji spomenuti i Međugorje.

GM Jeste li zadovoljni ulogom današnjeg laikata u Crkvi i ima li nešto što biste željeli promijeniti?

Poslije Koncila izgledalo je da će doći do procvata laikata u Crkvi. Posljednjih godina ponovno se, čini mi se, vraća na određeni klerikalizam. To mi je žao. Nadam se da će se ubrzo štogod promijeniti i da će se bolje shvatiti koju ulogu laici imaju u Crkvi.

Vaši krajevi ne doživljavaju to tako jako kao mi na Zapadu. Opazio sam još i prije dolaska ovdje veliku razliku između vas i nas glede ovoga. Kod nas je Katolički pokret uznapredovao. Ovdje je sve nekako zatvoreno. Govorio sam npr. o sekularnim institutima ovdje. Nisu me razumjeli, nisu shvaćali da se netko može posvetiti Bogu, a da i dalje ostane u svijetu. Ovdje ili se ženiš ili ideš u fratre, odnosno časne sestre. I gotovo. Međutim postoje i mnogi drugi putovi na kojima se netko može posvetiti Bogu, ostajući u svijetu kao laik.

GM Kada ste dolazili ovdje je li vas bilo strah, jeste li koji put otišli na bojišnicu?

Nije me bilo posebno strah. Rođen sam prije II. sv. rata i kao dječak vidio sam rat. Vicencu su bombardirali toliko puta. Noći sam proveo u skloništima. Kada sam bio ovdje u ratu činilo mi se kao da sam se vratio u djetinjstvo. Mnogo puta bio sam na bojišnici u Mostaru. Redovito sam vodio tamo novinare ili odnosio lijekove kojih je nedostajalo.

Nadam se da će ovaj rat brzo završiti. Bosna se ne može podijeliti na tri dijela. To je velika greška međunarodne politike. Nemoguće ju je podijeliti, jer u svakom gradu, možemo reći, nalaze se različite nacionalnosti.

Obradovala me je Gospina poruka u kojoj ona kaže da smo joj svojim molitvama pripomogli da ovaj rat što prije završi. To je poruka nade. Bio je to za mene veliki događaj. Učvrstila me ta poruka u mome životnom uvjerenju.

Glas mira, III, 3, Međugorje, 1994., str. 24. – 26.