Print Friendly, PDF & Email

ZAPIS O ČOVJEKU IZ KUTA

Kosa posjedila od godina i užasa nemira
što su se zbivali na njegovu dijelu zemlje,
korak odlučan, upućen prema svome odredištu,
pod rukom novine ispisane jezikom i pismom njegova naroda,
čelo ozbiljno, u dostojanstvu življenja,
oči u pitanju što ja imam s ovima ovdje.

Sjedio bi nenametljivo u društvu,
ponekad zaigrao neku igru s ostalima
i odlazio neprimijećen u svoj život.

Tako, dobar je, ali pomalo svoj,
rekli su mi na početku.

Pronašli smo zajedničku temu i počeli razgovarati.
Njegova duša djeteta provirivala je kroz oklop zrelosti.
čudili su mu se zašto se smije,
što je to pronašao u sebi
što drugi do tada vidjeli nisu.

Nisam mu imao pružiti mnogo, tek smiješak,
ali kad su oni drugi zaigrali igru protiv mene,
osjetio sam njegovu ruku,
na rastanku sam vidio suzu u njegovim očima
i čuo riječ »zaboravi«
pogođen dubinom iz koje je uzeta.

Dok kasno noću pišem ovo prisjećanje
stalo mi je do njega
i pitam se što je s njim.
Ne brinem se za ostale,
a njih je mnogo, mnogo više.

 

U PROLAZU

Uništeni crveni balon,
plač i musavo dječje lice.
Jedno djetinjstvo, jedno nadanje.

 

OBVEZA

čuje se grmljavina
nevrijeme se sprema
dječak sam usred poljca
sada velika i strašna

on se boji i boji
ipak mu je
zdrave i neizgubljene
dovesti janjce do kuće
gdje ga čekaju otac i mati

 

DOLAZAK

gledam ta lica oko mene
odrasla dječja tuđa draga
ne pitaju više ni za što
oni znaju što im je činiti
u ova vremena teška

dolazim izdaleka željan
napiti se na tome izvoru
ne propustiti priliku
vratiti se k sebi
i svome početku

zajedno ćemo graditi novi dom
pjevati iste pjesme
odgonetati iste riječi
ostajući i postajući samo ono
što smo oduvijek bili

 

IDUĆI ULICOM

Opazio sam, uvijek idem istom stranom ulice,
poznajem već sve trgovce, pijance i dangube,
htio bih katkada pozdraviti ih, progovoriti riječ - dvije,
ali mi smo tuđinci, svatko je sobom zabavljen
i nosi neke svoje slutnje, planove i želje.

Ne, više ne će biti tako, evo, dajem riječ,
na prvom prijelazu prijeći ću na onu stranu ulice,
načinit ću taj mali napor i pogledati
je li život isti tamo i ovamo
ili ipak sve to ovisi samo od mene.

 

NASLUĆIVANJE ODGOVORA

Nisu oni bili krivi, a ni ja,
i to je bilo ono najgore.

Negdje iz mutne zajedničke podsvijesti
pojavljivala su se rješenja.

Primjenjivali smo ih zaklinjući se u dobro,
nastojeći dosegnuti obećane visine.

Danas razmišljam o tomu
i pitam se zašto?

Očito, još se nisam pročistio,
došao gol na svoje izvore.

 

OZBILJNI KOMIČAR

Sjedio je na klupi u perivoju
s bocom vina u rukama,
smiješio se prolaznicima, pozdravljao ih,
oni su okretali glavu i djeci govorili
da se ne smije u životu ponašati tako.

Sutradan je došao u svečanom odijelu,
držao se ukočeno i na razdaljini,
imao je novine i ponekad ozbiljno pogledavao,
gledali su ga s naklonošću
i sada djeci govorili
da je zacijelo nešto veliko u životu.

Preksutra ga više nije bilo,
dao je samo oglas u novine
da prodaje svoj život.

 

RAZBIJENI PRIVIDI

                  New Yorku

Grad otežala disanja
poput čovjeka izjelice
lažni sjaj, lažni smiješak,
osobna vrijednost
izražena računom u banci,
ironija s Kipom slobode

Ljudi-mačići traže novi život,
ne shvaćaju da sve bi ljepše bilo
kada bi obične male stvari
ponovno zadobile svoju vrijednost

 

KUĆICA BROJ ŠEZDESET TRI

Dvije bake, sestre dvije,
same,
poput dvaju svjetionika,
blaguju svoje siromaštvo
i ujutro
i u podne
i uvečer.

Ponekad se potuže da su same,
da prestalo je ono vrijeme
kada se, samo zato što smo ljudi,
dolazilo drugima u goste.

O nedosanjanim snovima,
kao i uvijek, ne pričaju ništa,
život ih je tlačio i mlatio,
zato danas spoznanje
kako izdržati težinu životnog križa
poput prelijepa zastora
proteže se iza njihovih riječi.

Izlazim iz njihove kućice broj šezdeset tri
sretan što sam čovjek,
jer ovdje dodirnuh njegovu snagu,
prepoznah ga silna i neslomljiva
svim vjetrovima unatoč.

 

SIROVI BLUES

Amerika je zemlja blagostanja!
Bogataši zijevaju umorni od raskoši,
rijeke siromaha mučno utažuju glad.

Hrvatska je zemlja bijede!
Ljudi se nastoje moliti Bogu,
sačuvati bratstvo i smijeh.

Amerika je zemlja slobode!
Zatvori su prepuni uništene budućnosti,
na ulicama stanuje mržnja i bijes.

Hrvatska je ropska zemlja!
Mladići su spremni dati život na bojištu,
zastava u njihovim rukama prkosno namiguje.

Amerika je..., Hrvatska je...!
Lelujavi je to blues u crnačkom predgrađu,
dok sunce zapada nad poljima pamuka.

Znam, znam, sirov je ovakav blues!
Što će te, nema trenutno drukčijeg,
ako želite može jedna čaša coca-cole.

 

POLITIČKA PJESMA

Recite mi jasno je li ovo filozofska misao:
»Ne budi uzalud u ovome gradu«.

Možda to i nije, možda je tek pjesništvo,
samo, tko to zna, kome je to važno?

Ti si ovamo doputovao sam i tako ćeš i otići,
oni će ostati sa svojim brigama i radostima.
Grad u kojem stanuju samo će udahnuti,
bio si još jedan prolaznik više i gotovo.

Ipak, ne reci tek tako lako zbogom.
Pogledaj kako ovaj grad diže koprenu s lica,
onu tešku, crvene boje, neljudskog obličja.
Diže je ustrajno i znam da će uspjeti.

Zar i tvoji gradovi ne čine isto
dok ti pišeš ovu političku pjesmu
(reći će ti neki tako kada je pročitaju,
iznenadit ćeš se tko će sve to biti)?

Hajde, budi dobar, ne ostavljaj tugu iza sebe!

 

UZ BUKARU VINA

Otac je moj čitav život škrtu zemlju obrađivao.
Po danu se borio s vjetrom, kišom, suncem i travom,
uvečer je slušao vijesti o vremenu na starom krugovalu,
govorio uvjereno da bit će bolje, dat će Bog.
Mi smo ga djeca slušali i usput šutjeli.

Ja nikada zemlju volio nisam, niti je razumio,
mi smo bili dva svijeta nepomirljiva,
mene su privlačili gradovi, knjige i priče,
njima sam se radovao kao dijete novoj igračci.

Sjedimo kasno noću i bukaru vina ispijamo,
sutra je novi dan, zadatci nas naši čekaju,
kad bi otac htio da se promijenimo barem za čas,
možda bih tada shvatio njegov mir, blagost i čvrstinu.

 

MJESNI RADNICI

Jutro se u njima probudilo sneno,
zagrizli su ga bez puno pitanja.
Pročitao sam to u njihovim očima,
dok sam ih gledao uporno u prolazu.

Muškarci su u baru pili kavu i rakiju,
brinuli se da im autobus ne pobjegne,
žene su bile odsutne u svojim pogledima,
možda su mislile na djecu, na dom.

Svanjivalo je polagano u mjestu,
dan je sve gutao i bujao životom.
Mjesni radnici skupljali su djeci kruh,
noseći sa sobom svoj svijet, svoje krhke snove.

 

OČI

Ruke uzdignute i oslonjene o zid,
noge raširene, nikakav nagli pokret,
takvi su bili moji dani tih godina.
Oprostite, činili su to drugima, ne meni,
ja sam bio tuđinac, nisam se miješao,
mogao sam razglabati o mnogo čemu,
govoriti značajne riječi, i tako to.

A vama se u oku zrcalila ozbiljnost,
primjećivao sam je, ali bile su to vaše oči,
zrcalila se ona i u njihovim očima,
primjećivao sam i to, ali bile su to njihove oči.

Jednoga dana, toplog kao šalica mlijeka,
mene je odnijela bijela limena ptica.

Kad je zapucalo, svijet je prsnuo,
trebalo ga je skupljati, ustrajno i smjelo.
Boljelo je u srcu, bubnjalo u glavi,
stvarala se ova pjesma, stih po stih,
uz krik slobode, nepredvidive dane.

Ipak, njihove i naše oči ostale su iste:
ozbiljne, sa svojim istinama i saznanjima.

 

REVOLUCIONARI

Vidiš nečiju glavu, ubrzo nema je više,
tako je bilo tih revolucionarnih slavnih godina,
a oni su se neprestano peli, uz dim cigarete,
njihov je to bio čas koji se ne propušta.
Che Guevara, Mao Zedong, Tito, Pol Pot,
ima ih još, teško mi se sada zamarati njima,
jesen miriše svojim bojama, djeca idu u školu,
revolucionari, što ste mislili u tim časima vašim?

Na europskim dvorovima pila su se lijepa pića,
znate, pristojna gospoda, lordovi, i tako to.
Hajde revolucijo, poteci, sjeti se Bastilje,
pa dođi... – Kamo? – viče nevoljni, ugnjeteni puk.
Odstupi, sotono, dosta nam je tih mračnih igara,
vidjeli smo mi davno takvu povijest, a i vas,
bezbroj je bilo luda, ubojica, zločinaca.

Uklupčila se revolucija i ljudska zgoljnost,
Isus gleda s križeva koje još uklonili nisu,
jesu li ovo ikad bili njegovi voljeni učenici,
Petri, Ivani, Luke, Mateji, Tome, Jude, Jude...?

Tamni je noćni čas i psi neumorno zavijaju,
niz ulicu netko umotan u daljinu odlazi.

 

KROZ VRIJEME

Pisala su se tih godina revno pisma,
zanimljivih listova i omotnica,
otvarali smo ih drhtavim prstima pijući blizinu.
Danas strojevi prenose i slova, i zvuk, i lik,
ali ne mogu prenijeti nježni dodir miholjica,
popudbinu za sjećanje, premošćivanje daljina.

Ovako nekako je, čini mi se, sve izgledalo.
Danas smo drukčiji, živimo u suvremeno vrijeme,
pred našim vratima poštar sve rjeđe zastaje,
otišla pisma, otišli mi, otišlo vrijeme, stiže pustinja.

Ne, nisam nanovo krenuo starim putem,
vjerni sam učenik svoga današnjega vremena,
raspirujem tek žeravu u svome srcu i sjećam se,
što je bilo dobro neka i dalje bude tako,
ali, daj, nastojmo to pretočiti u ove sive dane.

 

ULIČNE SLIKE

Ispružena ruka iz zgužvanog tijela,
nama tako izgleda, tebi vjerojatno ne,
a mi prolazimo važno, u žurbi, izočno,
tramvaji kloparaju, život se ulicama vuče.
Iznad tebe izlog prepun ponuda za putovanja,
nije skupo, a dobro i lijepo, oglasi mame.
Dva razdvojena svijeta na našem dlanu.
Oprosti, ništa ti nisam ubacio u šešir,
ako može nadomještam ovom pjesmom,
zavirih danas u pravu škrinju života.

 

CRNA PTICA, ZELENO STABLO

Nedjeljno je jutro, puk se u crkvi moli,
na obližnjem stablu gledam crnu pticu,
pojma nemam kako joj je ime, svejedno mi je.
Žuljevite ruke stiskaju krunice, čela u zanosu,
puno ih je bez posla, Bože, samo tebe imaju,
a imaju i topla srca, podatna poput gline.

Sad, kamo ja spadam, teško je reći,
s njima sam, tjera mi se crna ptica sa stabla,
zelenog kao život, čvrstog kao... ma svejedno.
Strah je u svakoga isti, opipljiv poput mahovine,
jer tu smo na zemlji, u neprestanom kovitlacu.
Samo je pitanje jesmo li budni, o čemu mislimo,
možda o slobodi, možda o miru, možda o vlasti?

Gledam crnu pticu nedjeljom na zelenu stablu,
tražim čime ću je otjerati, mjesto joj tu nije,
neke druge mi priče pričamo i sanjamo sne.
Uvjeravam se da je to tako, odlazim oko podne,
čekaju me drugi, kušat ćemo nešto veliko graditi.

 

MREŽA

KGB, CIA, UDBA, MI5, ovi, oni,
tu negdje duboko, tajno oko nas,
a mi mislili da smo tako sami,
jer kome smo važni ovakvi,
govorili smo i u čudu širili ruke.
Ne želim sada o svemu imati pojma,
prisjećam se tek razgovora s prijateljem,
vidio neke papire, prozreo neke ljude,
najgore je što se čini da ima pravo,
a mi bili uvjereni kako su dotični...
Pauk nečujno mrežu plete,
kaže mi to politička literatura.
Ma baš me briga, odoh na sladoled,
a kada se vratim stat ću poput junaka,
zamahnuti desnicom i rasparati mrežu,
probuditi onoga prkosnog dečka u sebi.
Ali mreža kao mreža, opet će se plesti,
i to me poučava politička literatura,
meni će se, pak, brojati samo dobro,
tamo gore jednoga dana na nebesima,
poučava me topla mudrost naših starih.

 

POZORNICA

Opet stisnuo taj nesretni snijeg.
Promatram kroz prozor okolicu,
ne da mi se zaista u grad ići.
Pred susjednom kućom staje vozilo,
odnekud se stvori djevojčica u kolicima.
Sinu mi: ovo je dom za bolesnu mladež.
Vozilo u međuvremenu nastavi put,
na klupi osta sjediti neka žena.
U produžetku mladac na štakama,
žuri prema zgradi usred snijega,
njišući se lijevo-desno, desno-lijevo.

Nabacih stidno kaput na ramena,
a neka ptičica prhnu put neba.

 

NEKA PLOVE

»Dobra večer«, ništa, samo su u me piljili,
uhvaćeni pri slasnom zalogaju i božanskom gutljaju,
odmahnuo sam rukom, moram priznati, odlučno,
jedne večeri, u jednom mjestu, u jednoj lučici.
Mjesec je sjao, more se ljeskalo, jahta bibala.
Šetao sam i razmišljao kako bi bilo lijepo...
Vidio sam te prelijepe jahte kako se izležavaju,
pritom sam sanjao da pišem predivnu pjesmu,
nije važno na kojoj, meni su sve jednake bile.
I zanesen pozdravih, onako kako su me učili.
Oni su očito imali neke druge učitelje,
pa ih iznenadi jedan običan Hrvat u prolazu.
Ipak, morat ću početi skupljati novac,
novac za kupiti..., da, baš to i ništa drugo.
Ali, budem li poput onih maloprije,
kako ću pisati pjesme, kako ću razgaljivati dušu?
U mome kraju, nakon moga pozdrava,
radosno bi me pozvali k sebi na druženje, na priču.
Ovo očito nije moja okolina, moj narod.
Budem li ikada imao taj novac kupit ću bicikl,
obilazit ću njime od kuće do kuće,
skupljati smijeh i blizinu u veliku torbu,
pa kada dođu mrzli dani grijati se njima.
U međuvremenu sve ću to okolo nemilice dijeliti,
uživajući u tome kao dijete u pijesku.

A jahte neka plove, ja ih kupovati ne ću.

 

UZ TAJ FILM

Zakucala suvremenost na moj dan.
U obliku nekog filma od prijatelja.
Nastupaju sami ugledni, poznati.
Neke poznajem, neke baš ne.
Redateljica skupila obimnu građu.
Najavljuje uskoro još sličnoga.
Većinom je, čini mi se, pogodila.

Gledam i htio bih ići povraćati.
Neke prizore prekrivam rukama.
Ne želim ih noću sanjati.

Ugledni ljudi neugledno djeluju.
Zlo se valja u blatu u svoj ružnoći.
I smije nam se, jer smo mu vjerovali.

 

U VREMENA POŠASTI

Sa svih strana ta neka pošast,
kažu da je ovo već treća po redu.
S rijetkih strana, bratska, sestrinska ljubav,
o tomu ništa nisu govorila ta ozbiljna lica.
A svi samo razumijemo blizinu, ne razjašnjenja.

Stavljam novi računalni program koji volim,
razmišljam o svemu i kažem si da nema smisla.
Zaboravili smo osobe, prigrlili mrtve stvari,
nadmećemo se bunovno i sve gubimo.
Zlo se cereka kao u najgorim horor filmovima.

Kroz prozor mi dojuri smirena riječ molitve,
a i neka se ptičica uzlijetala na ovome suncu.
Uistinu tako malo treba za biti zadovoljan,
zato odbacujem njihovo cjepivo i tražim Tebe.
Ne pristajem na njihovo Tvoje progonstvo.

 

A MOŽDA...

Šuškaju da bi mogao treći svjetski rat,
pravi pravcati, samo da još mrvicu zagusti.
Dva sam već propustio, što sam mogao,
Domovinski svojevoljno nikako nisam.
Tako je to ovdje na ubogoj zemlji.
Pisao bih o svemu tome i o mnogo više,
u dugačku pismu, s markicom slikovitom,
ali pisma se više jednostavno ne pišu.
Pismonošama je sada briga uručiti mirovine tanke,
pa ni to više nije mala svečanost u prolazu.
Ostaje samo javiti mi se nepoznatom nekom,
nasumice, uz pomoć internetskog pretraživača.
Mnim da će reći kako još ovamo ima ljudi,
a ako odmahne rukom, opet svejedno,
utolio sam svoju želju u ovo suvremeno vrijeme.

A možda je i ovo to pismo, pada mi na pamet,
nekomu zbrkano, nekomu pokušaj u letu.

 

NAVALI NARODE

Tih nesretnih dana vrijeme je pucalo po šavovima,
kupovali smo slobodu otkidajući zaista od usta,
kalašnjikov je bio skup, unatoč svemu svi su ga tražili,
metci su se, pak, kupovali na drugome mjestu.

Prebirem ove misli polagano u glavi, podne otkucava,
u novinama čitam o odlasku naroda u tuđinu.

Je li to opet otvorena stražnja stranica kamiona,
dok prodavač viče: »Navali narode, još malo pa nestalo.«

Smušene misli, smušene slike pred očima,
hrvatska mati crno platno tka, moj Tadija.