TRI SLIKE, A MOŽE I ČETVRTA

Print Friendly, PDF & Email

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Opširnije...

NAJMANJE JEDNOM

Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.

Očigledno je sudbina hrvatske literature kroz dugi niz stoljeća da se kreće na dva kolosijeka, jednim službenim, legalnim i poželjnim i drugim neslužbenim, nelegalnim i zato uglavnom medijski prešućivanim. Podsjeća me to na probijanja planinskim bespućima hercegovačkih uzgajivača duhana, koji su birajući skrivene putove u strahu od žbirova, dolazili do ilegalnih trgova gdje su pribavljali sredstva neophodna za život svojih obitelji. Samo ovdje je riječ o probijanju u javnost onih osjećaja, tradicija i temeljnih istina koje narod čuva zatomljene u sebi, te su nepoželjna, čak i proskribirana pojava u onome istome javnome mnijenju koje se kune u slobodu osobe i u pravo na različitost.

I tako svakim kolosijekom vlakovi, iako u istoj državi, putuju šutke, bez šuma i zvižduka i zaustavljaju se i primaju putnike na različitim postajama, a samim time i putnike s različitim itinererima i voznim kartama. Ukoliko se, pak, koji od putnika nekim slučajem ili čak namjerno nađe u onome drugome vlaku, doživljava ga se i postupa s njime kao sa subverzivnim elementom i kao s putnikom bez valjane karte, pa ga se, šutke i krišom ili uz veliku buku izbacuje napolje jer spomenuti kolosijeci, kao što je javno poznato, nikako ne vode u istome smjeru. Tako je hrvatsko narodno biće razjedinjeno. A koliko je to bolno i riskantno postaje jasno ako imamo na umu da opstojnost svakoga naroda ovisi o tankom sloju koji čine njegovi intelektualci i njegovo svećenstvo.

Opširnije...

CIJEĐENJE NARANČE

Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Kordić, Croatia rediviva, terra incognita, Naklada Vlado Vladić – Vlastita naklada, Zagreb, 2020.

Na samom početku 18. st., 1700., Pavao Ritter Vitezović tiska djelo Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska). Mnogo godina kasnije, ili 2020., Zdravko Kordić tiska djelo Croatia rediviva, terra incognita (Oživljena Hrvatska, neistražena zemlja), ali ne u vlastitoj tiskari kao Vitezović nego u vlastitoj nakladi. Vrijeme između kao da je bilo zamrznuto. Slične su društvene poteškoće, slične potrebe koje domoljuba tjeraju da ih ispuni.

Opširnije...

RIKI

Print Friendly, PDF & Email

Išao je lijeno ulicom. Ugodna ljetna noć. Godila mu je. Kako i ne bi. Stalno se nešto radi, nekada čovjek mora i odmoriti.

Jedino je mrvicu bio živčan. Uzrujale ga stvari s televizije. Ne zna što mu bi pa je nakon dugo vremena pogledao onaj dnevnik. A tamo pričaju li gluposti, pričaju. Naročito mu se nije svidjelo ono o pljački banke. Izveli su sve tako traljavo da će ih policija vjerojatno uhvatiti. U njegovo vrijeme to se tako nije radilo. Sjetio se Pariza. Velik grad, velika banka. Tko da im nešto ne drpi? I bi tako. A on je djelovao sam. Ponovo je u mislima prebirao sve te trenutke, proživljavao taj genijalni plan. Naposljetku se sve pokazalo lako, samo je to trebalo smisliti. Zadovoljno se nasmiješio.

»Riki«, začuo je glas s druge strane ceste. Zbog buke vozila koje je naišlo upravo u tom trenutku nije uspio prepoznati tko ga zove. To nije volio. Tko zna, možda su mu ušli u trag. Da, pokajao se on za sve to, okanio se takva načina života, ali razumljivo da oni ne praštaju.

Opširnije...

Osobno