Temeljito brisanje podataka s tvrdih diskova disciplina je za sebe koja će vam, ako vam ikad ustreba, zadati poprilično glavobolje – osim ako pri tome ne koristite freeware programčić pod imenom Eraser, koji će bespovratno uništiti sve mape i datoteke koje postavite pod njegov digitalni nož…
Ako ste iole iskusan korisnik računala, vjerojatno znate da se brisanjem neke datoteke – iz Windows Explorera ili korištenjem DOS-ove naredbe del ili pražnjenjem Recycle Bina – dotična datoteka ne uklanja s diska. Umjesto toga, operacijski sustav će jednostavno u indeksu datoteka označiti tu datoteku obrisanom, a podaci će ostati na disku sve dok ih se ne prebriše nekim drugim podacima, odnosno nekom drugom datotekom.
Na ovaj način radi većina datotečnih sustava koji se danas koriste na osobnim računalima – od starog FAT-a, preko datotečnog sustava FAT32, pa do NTFS-a i raznih datotečnih sustava koji su u upotrebi na Linuxu (nota bene: postoje određene razlike u načinima na koje se datoteke brišu na pojedinim datotečnim sustavima, no općenito gledano, stvari stoje ovako kako smo opisali). Premda bi mnogi mogli pomisliti da je riječ o dizajnerskoj pogrešci koju čine autori OS-ova i datotečnih sustava, postoji vrlo jednostavan razlog za ovakvo ponašanje – performanse. Svako zapisivanje na disk usporava rad računala, tako da je puno brže i jednostavnije napraviti promjene u indeksu datoteka, umjesto zaista obrisati datoteke, pogotovo kada je riječ o velikom broju datoteka ili jednostavno o velikim datotekama. Ista stvar vrijedi i za formatiranje – prilikom formatiranja diska, operacijski sustav zapravo uopće ne briše podatke na disku.
Sa sigurnosnog stajališta ovakav način rada predstavlja značajan propust, budući da je "obrisane" podatke vrlo lako vratiti natrag, pod uvjetom da u međuvremenu nisu prebrisani nekim drugim podacima. Na tom principu rade mnogi alati za vraćanje datoteka koji se danas mogu nabaviti, a u neke verzije DOS-a bio je čak i uključen jedan takav alat (naredba undelete).
Želite li iz nekog razloga u potpunosti ukloniti "obrisane" datoteke, morat ćete koristiti posebne programe koji prije brisanja prepisuju sadržaj datoteke nekim drugim sadržajem – najčešće nulama ili nasumičnim uzorkom, mada (po nekim izvorima) ni tada nije posve sigurno da će podaci biti baš posve uništeni.
Problem, naime, leži u tome što niti prepisivanje sadržaja datoteka često ne predstavlja dovoljnu zaštitu od povrata obrisanih podataka – čak i »prepisane« datoteke moguće je vratiti uz pomoć naprednijeg softvera, a ako softver zakaže, tu je uvijek metoda »hardverskog« izvlačenja podataka, pomoću elektronskog mikroskopa i odgovarajuće popratne opreme. Na taj način (kojeg omogućava sama građa tvrdih diskova, na kojima čak i kod uzastopnog prepisivanja podataka ostaju tragovi prethodno zapisanih slojeva) moguće je vratiti i podatke koji su prebrisani nekoliko puta.
Stoga je bitno da program kojega koristite za brisanje datoteka podržava veliki broj prolaza, kao i različite uzorke koji se koriste za prepisivanje podataka.
(dio)
Toni Drabik
Bug, 130, Zagreb, rujan 2003., str. 77. – 78.