Ivan Aralica, Mentalni komunist, Despot infinitus, Zagreb, 2012.

Država Hrvatska od svoga je ponovnog rađanja prošla veoma uzburkano razdoblje. Ne odnosi se to samo na ratno vrijeme, nego i na one koji su tobože u njezino ime provodili, u najblažu ruku rečeno, neku čudnu politiku. Jedan je od njih zacijelo Stipe Mesić. Dvaput predsjednik, a sada si je priskrbio zakon po kojem je doživotni bivši predsjednik s ogromnom plaćom, uredom i drugim novčanim izdvajanjima. Aralica je njega i slične opisivao u svojim žurnalističkim romanima Ambri, Fukari, Svetinki i Pužu. Oni su se u njima prepoznavali i te romane nazivali pamfletističkima. Tomu su čak podlegli i poznati teoretičari književnosti kao što je Milivoj Solar. Pritisak medija očito je urodio plodom, bez obzira što je jedna stvar književnost, a drugo politički ogledi ili nešto slično. Pa kad su baš navalili, Aralica u ovome svome novom djelu odbaci ključ i sve nazva pravim imenom i prezimenom.

Tako je glavna ličnost Araličina opisivanja, pogađamo, Stipe Mesić. Djelo piše dok je dotični još na vlasti i priprema se sići s nje. Raščlanjuje njegove bivše poteze, pogađa one buduće. Sada vidimo da nije promašio. Mesić je nastavio svojom utabanom stazom. Mantra, rekao bi Aralica. U 10 od 13 poglavlja raščlanjuje te njegove mantre i moramo reći da od njih malo što ostane. Ponovno se pitamo kako su mu ljudi mogli vjerovati. Čak ga Aralica izravno i optužuje. Navodi da je vidio shemu mafije u Hrvatskoj koju je nacrtao negdašnji glavni tužitelj Ortynski. Mesić je na njezinom čelu. Začudo on ga još nije tužio za to, kao ni za od Ace Vasiljevića pokupljenu tvrdnju da je bio doušnik KOS-a dok je sjedio uz predsjednika Tuđmana i dok je Hrvatska krvarila. Uz ostalo tada se zalagao da se izvrši vojni udar i svi budu uhićeni osim Manolića i Boljkovca. Nevjerojatno, ali izgleda istinito. I na kraju mandata Mesić panično pokušava da budući predsjednik nastavi njegovu politiku, mesićizam, a ne da se prikloni Tuđmanovoj, tuđmanizmu. Je li Hrvatska sazrela odbaciti ovakve nebuloze?

Kao i sve Araličine knjige, i ova se čita sa zanimanjem. Djeluje poput zrcala u kojem sagledavamo našu prošlost, ali naziremo i budućnost. Može se uzeti kao najbolja psihoanaliza našega društvenoga ponašanja. Ipak, sve će biti uzalud ako ne imadnemo snage priznati svoje zablude.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 4. ožujka 2013.; hrsvijet.net, 3. ožujka 2013.