Print Friendly, PDF & Email

Svesci, 103-104, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 92. – 99.; Bibel und Liturgie, 73 (2000.) br. 4, str. 203. – 214.

»Technology is not the enemy. Deification of technology is the enemy.«(Damian Comvay) 

U svojemu djelu »Daguerreotyp«, kritičar umjetnosti i jedan od prvih kritičara fotografije, Jules Janin, 1839. opisuje fotografiju kao tehniku i umjetnost, kao i znanstvene, teoretske i estetske vidike toga novog medijskog otkrića. Janin zorno uspoređuje otkriće fotografije s Izvještajem o stvaranju: »U Bibliji postoji divno mjesto: »I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost.« Sada je moguće reći zvonicima katedrale Notre-Damme: 'Budite slika!', i zvonici slušaju. Kao što su poslušali Daguerrea, koji ih je jednoga lijepog dana u cijelosti odnio sa sobom. Od veličanstvenih temeljnih kamena na kojima počivaju, pa do vitkih i lakih šiljaka kojima se uzdižu prema nebu i koje, osim Daguerrea i sunca, još nitko nije vidio.« Prvim se fotografima pripisivala takva moć nad njihovim objektima koja se može usporediti s onom Stvoriteljevom.

To gotovo magijsko shvaćanje fotografije kao moći rukovanja predmetima, tijekom refleksije o fotografiji nekako je nestalo iz prvotne teorije medija. Patos usporedbe s božanskim stvaranjem opet nam je postao stranim. Epohalno značenje fotografije za povijest umjetnosti i povijest općenito spoznao je Walter Benjamin, koji je pojmom »reproduktivnost« fotografiju doveo do ove točke: U svojemu ogledu »Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reproduktivnosti« naznačio je promjenu slike svijeta putem fotografije – reprodukcijom predmet gubi svoju auru. On je fotografiju protumačio kao metaforu povijesne znanosti. Taj mali isječak iz povijesti novog medija »fotografije« s jedne bi nas strane trebao opomenuti da, s obzirom na novi medij, odmah ne očekujemo izoštrene teološke zaključke. U ušima bi nam trebala odzvanjati kritika bečkoga filozofa Herberta Hrachoveca: »Meštri velikih riječi ('virtualnost', 'cyberspace', 'globalno selo') su 'fahidioti' svoje neograničene mašte.« S druge strane, ona nam pojašnjava kolike bi promjene u našem tumačenju svijeta novi medij mogao potaknuti ili već potiče.

Povijest teorije fotografije k tome, pokazuje kuda razvitak značenja novih medija smjera. Značenje jednog medija ne može se protegnuti na sve medije. Ophođenje s novim medijem ravna se najprije prema prijašnjim medijima, prije nego što se shvati značenje osobitih tehnoloških mogućnosti novoga medija.


BOŽJA SLIKA I VIRTUAL REALITY

Mediji stvaraju osobite religiozne predodžbe, kakve je lako iščitati već iz kršćanskih teologija »Božje riječi«, »ikone«, »Božje slike«, »sakramenta« ili »Svetoga pisma« u raznim i vjerski izdiferenciranim oblicima. Kako su se, od Augustina naovamo, medu kršćanima vodile žustre rasprave, primjerice, o značenju tvarnosti svakoga pojedinog prijenosnika poruke (riječ i glas, sakrament i znak, duh i materija) pokazao je već E. Guttgemanns. Metafore kao »Božja slika«, »Božja riječ« i druge pokazuju kako su naše predodžbe o Bogu uvijek povezane s medijima kojima se služimo. Novi mediji djeluju na našu predodžbu o Bogu te je oblikuju. I nauk o »Božjoj riječi« jest teorija medija, koja nam je doduše veoma razumljiva i stoga što se upravo razvila i uobičajila tijekom duge tradicije židovske proročke i mudrosne književnosti te Ivanova Proslova. Da smo bili toliko kritični prema metafori »Božja riječ« kao što smo bili prema metafori »Božja slika« i da smo, obrnuto, prema metafori »Božja slika« i svim metaforama ljudskoga govora koje se odnose na Boga stajali tako otvoreno kao prema metafori »Božja riječ«, već bismo daleko odmaknuli.

S poljima »Božja slika« i »virtual reality«, koje danas tematski spajamo, suočavamo se s dva suvremena pojma i moramo biti oprezni da ne upadnemo u patos kakvog smo sreli kod Julesa Janina. Uspješnost pojma »Božja slika« u zadnjih je trideset godina izuzetna i puno govori o promijenjenoj predodžbi o Bogu. Suprotno prijašnjim naraštajima koji su htjeli opisati Božje Biće, i padali u zabludu, mi smo se, usporedno slijedeći i riječ i sliku, izvježbali u tome koju ćemo »sliku« o Bogu stvarati. Slike su višeznačne. Mnoge slike o Bogu uzajamno su snošljive. »Božje slike« nam dakle omogućuju da se o Bogu izrazimo pluralistički te da ga pod njima opet zamišljamo Jednim, istodobno čuvajući zapovjedni odstup od njega potpuno Drukčijega. »Božje slike« su naš način govora o transcendenciji. Ono što mi zovemo »Božjim slikama« neposredno ne podrazumijeva »Božje likove«, koji se u Bibliji zabranjuju, sve dok ostajemo svjesni kako su to samo slike, a ne predmeti obožavanja.

Na toj osnovi, pomoću analize pojmova svojstvenih novim digitalnim medijima, nastojimo dotaknuti pitanje o religiozno-filozofskim i teološkim posljedicama tih medija.


ZNAČENJE DIGITALNIH MEDIJA U NJIHOVOM POJMOVLJU

Analizu mreže podataka na slici o Bogu koju ostvaruje putem svojih vlastitih pojmova možemo početi pojmom koji, čini se, na prvi pogled ima nešto zajedničko jedino s ljudskom slikom mreže, no na drugi pogled govori i o Božjoj slici. Pojam Avatar, koji se u govoru Interneta upotrebljava kao izraz za simboličko prikazivanje sudionika u mreži, izvorno potječe iz sanskrta. U hinduizmu on označuje vidljivu pojavnost bogova. Glagol avatâra podrazumijeva silazak boštva, osobito Višnu u Krišninu liku. Ova oznaka za emanaciju boga Višnu, koja se na zemlji stalno mijenja, kumovala je nazivu čovjekova predstavnika u mreži. Susret s ljudima u digitalnim mrežama i virtual reality (VR)-svjetovima događa se uglavnom preko tih virtualnih predstavnika. Avatar je estetski umjetni proizvod koji oponaša ili pak tumači čovjekovo ponašanje u svijetu VR-a. Čovjeku upriličen lik nalazi se, poput igračke, umrežen u mreži sudionika odnosno sudionice i igra na njegove odnosno njezine poteze. U Avataru se susrećemo sa, za digitalnu mrežu karakterističnim, problemom tijela: čovjekova se tjelesnost ne može odraziti u mreži podataka. Čovjekovo tijelo, tjelesnost uopće, obilježeni su nadasve time što tijelo zaprema određeni prostor te može opstojati jedino u toj svojoj protežnosti u prostoru. U digitalnim umjetnim svjetovima nestaje ta protežnost u prostoru; Avatar se može posvuda ukazivati kao nevidljivi nulti vektor ili pak potpuno ispunjuje VR. On može biti zvuk, formula, boja. Oponašanje ljudske tjelesnosti u zamišljajima VR-a (još) je sazdano prema našem tjelesno predustrojenom opažaju: naše osnovne usporedbe gore – dolje, svijetlo – tamno, muško – žensko u VR-ovim su zamišljajima razumljive, jer jedino tako možemo njima ovladati. Zakonitost svojstvena digitalnome mediju ne treba tu tjelesno zamišljenu simboliku komunikacije. Mi ljudi je trebamo. U opažaju daljnjeg razvitka na tom se području može iščitati što prevladava u tom razvitku, ljudska potreba ili zakonitost svojstvena mediju.

Čovjekov predstavnik u mreži istodobno je pokriven pojmom iz indijske mitologije, nadahnutim boštvima koja samo na zemlji poprimaju svoj lik. Iz toga se dade tumačiti kako su skupine koje u VR-u stvaraju pojmovlje ljudskim sudionicima namijenile ulogu bogova. Čini se kako tu sve sliči na samopobožanstvenjenje svakoga pojedinog čovjeka. Još ćemo svakako vidjeti kako se takvom shvaćanju »ekskarniranih« ljudi kao bogova u mreži protive druge zamisli teoretičara medija, koji to svojstvo pripisuju cjelokupnoj digitalnoj mreži.


NOOSFERA: USPJEŠNOST TEOLOŠKOG POJMA TEILHARDA DE CHARDENA

U kozmogenezi Teilharda de Chardina noosfera je onaj stupanj duhovne evolucije u kojemu se čovječanstvo jednodušno razvija i kroči prema točki Omega, kako je on zove. Dakle, prema toj teološki evolucijskoj skici usmjerenoj cilju, svijet – prema Teilhardu de Chardinu – svoj cilj nalazi u Isusu Kristu i u svom jedinstvu s njime. Teologija Teilharda de Chardena kao teološki govor zasad igra neznatnu ulogu. Utoliko je zanimljivije što pojam Teilharda de Chardina zaobilaznim putovima od književno obrazovanih kritičara medija nije dospio samo u ezoteriku nego i na pozornicu mreže. To događanje može se označiti pojmom »noosfera«, koji u svom angliziranom obliku »noosphere« igra osobitu ulogu u mreži.

Teoretičar medija Marshall McLuhan preuzeo je teološki koncept Teilharda de Chardina razodjenuvši s njega teologiju. Sam McLuhan govori o »kozmičkoj membrani koja je električnim širenjem naših različitih osjetila obavila kuglu zemaljsku. Izlaganje naših osjetila stvorilo je to što Teilhard de Chardin naziva 'noosferom': tehnički um svijeta«. Polazeći od tog McLuhanova prijenosa, čini se kako je taj pojam, lišen svog teološkog podrijetla, usvojen na digitalnoj sceni. »Noosfera« je tako postala središnjim pojmom ezoterike i digitalne mreže. Vraćanje njezina teološkog značenja bit će ubuduće zahvalna zadaća koja za svoju provedbu pretpostavlja nadasve temeljitu prouku teologije Teilharda de Chardina.

Sjetimo se poziva filozofa Hrachoveca da ostanemo na tlu tehničkih mogućnosti i pitajmo se, po pojedinim odjeljcima, dopuštaju li uopće tehničke mogućnosti digitalne mreže slutnju o ikakvoj raspravi o Božjim slikama.


VIRTUAL REALITY

Virtual reality, nakon prvog stupnja – reprodukcije odnosno reproduktivnosti – te drugog stupnja – simulacije realnosti – što trenutačno predstavlja posljednji korak, čini se, pomoću digitalne tehnike gradi vlastiti svijet: tehnološki nadrealizam.

Valja najprije pojasniti što svi podrazumijevamo pod pojmom »virtual reality«. Imamo li uski tehnički pojam o VR-u i mislimo li pritom na 3D-iluziju s povezivanjem na ljudsko ponašanje ili pak taj izraz upotrebljavamo filozofsko-estetski za osamostaljenje digitalno umreženog svijeta podataka?

Dođimo do ideje virtualnoga, do tehnofilozofskog zahtjeva koji se krije iza te svekolike promjene stvarnosti. Ideja virtualnoga nalik je jednom od korjenitih ostvarenja svijeta, odjelotvorenje svih radnji i događaja putem informacije, uozbiljenje svih podataka – jednostavno rečeno: unaprijed uzeto rješenje jednadžbe, svijet. (Jean Baudrillard)

Počesto iz jednoznačne uporabe još neprovjerenog pojma nastaju nesporazumi odnosno pretumačenja. U napetosti između tehničke uporabe pojma »virtual reality« i filozofskih vizija koje slijede taj pojam leži izvor površnog teoretirizanja i davanja pretjeranog značaja mogućnosti digitalne tehnike. Priđimo najprije pojmu »virtual reality« (VR) s njegove tehničke strane. Kako VR trenutačno izgleda, što razvijamo na CAVE-u, zamišljenoj špilji virtualne stvarnosti, i koliko su do sada digitalne mreže sposobne proizvesti VR i ljude umrežiti u okružje VR-a. 


CAVE: CAVE AUTOMATIC VIRTUAL ENVIRONMENT I FILOZOF PLATON

U Cave-u je riječ o jednom prostoru za projekciju trodimenzionalnog svijeta iluzije. CAVE je skraćenica za »cave automatic virtual environment«. Ideja o Cave-u potječe od profesora umjetnosti Daniela Sandina i računalskih znanstvenika Toma DeFantija i Caroline Cruz-Neira s čikaškog University of Illinois. Svoj prototip naprave za vizualizaciju umjetnosti i znanosti za više ljudi u jednom prostoru dovršili su 1992. Naziv Cave svjesno je izabran kao podsjetnik na mjesto u Platonovoj »Državi« koje obrađuje neprestanu mijenu opažaja, spoznaje, stvarnosti i umišljaja. Cave je dakle Platonov pojam koji se ovdje upotrebljava za tehničku napravu, budući da istodobno uspijeva oblikovati opažaj i spoznaju. Stoji li to da čovjek svoju spoznaju oblikuje istom pošto je već stvorio primjetljivo?

Od rujna 1996. jedan Cave otvoren je za javnost u ARS ELECTRONICA CENTERU u Linzu. Zaštićeni infracrvenim naočalama, posjetitelji se nalaze u jednom kockastom prostoru koji je izvana, prema posjetiteljima, osvijetljen projektorima sa sviju strana, te i odozdo i odozgo, tako da im se čini kao da su premješteni u neki višedimenzionalan umjetan prostor. Naočale služe za to da svaka od izmjeničnih stereoskopskih slika dopre odvojeno u jedno pa u drugo oko, te tako upotpunjuju 3D-efekt. Nakon starta usred svemira, prolazeći pokraj Jupitera i kroz Sunce, nalazimo se opet u jednom nadrealističnom svijetu u čijemu svemiru poput oblaka lebde glave i lijevci. Ta tehnika je efektna i omogućuje ostvarenje mašte i snova, utopijskih svjetova izvan dosad moguće zamisli, ali na kraju ostavlja osjećaj drogiranosti. Tehnike VR-a još nisu uspjele stvoriti napravu koja bi simulirala čovjeka sa svih njegovih pet osjetila te stoga podliježu zakonima psihologije opažanja.

Naprava za osjete pred čovjeka ujedno stavlja i ograničenost sposobnosti prihvaćanja. Na razini svakodnevice ta se granica pokazuje u čovjekovoj nesposobnosti da ovlada mnoštvom podataka koji ga obasiplju sa sviju strana. Umnažanje kanala ne vodi do pojačanja čovjekove sposobnosti opažanja. Tehničari se oslanjaju isključivo na Aristotela kad razmišljaju o tome kako pomoću strojeva simulirati čovjekove osjete. Aristotelova konvergencija pet osjetila u »koine aisthesis«, jedinstvu osjetila, stoji iza namisli o multimedijalnom (= multisenzoralnom) stvaranju čovjek-stroj-interakcije i toga kako da se u jednom od sljedećih koraka načini stroj s »osjetilnim« senzorima. Tu namisao je u svojemu »interplay of senses« McLuhan polemički suprotstavio izolaciji pojedinih osjeta u Guttenbergovoj galaksiji, u kojoj ili oči gledaju ili uši slušaju, selektivnim djelatnostima – koje vrlo cijenimo kao rezultate koncentracije.


VIRTUAL REAI.ITY / SUVREMENI- DIGITALNE MREŽE

Troškovi ulaganja u jedan Cave, kockasti prostor s odgovarajućom postavom računala i projektora, u Linzu iznose oko milijun eura. Virtual reality malih ljudi na Internetu izgleda dakako potpuno drukčije. Preko Interneta se mogu prenositi podaci u kojima trodimenzionalni likovi nisu kodirani u potpunosti, a računalo ih prenosi od mjesta do dvodimenzionalnog prikazivanja na uobičajenom zaslonu. Jezik virtual reality modelling language (VRLM) sastoji se od čistog teksta i brojki, uglavnom od koordinata rubnih točaka, ustroja površina, izvora svjetla i tako dalje. Kada se to usporedi s doživljajem jednoga Cavea, dojam je još dvodimenzionalan, usporediv s gledanjem TV-a, s tom razlikom što trodimenzionalne predmete korisnik može okretati i postavljati u položaj kakav želi. To su dva različita medija. U jedan se ulazi, dok se u drugom samo promatra površinu. Nova tehnika VR-a još napreduje i širi se svakom novom generacijom računala s više računalskih mogućnosti i boljim grafičkim karticama. Središta tih iskustava brzo se množe. Nitko od nas si ne može priuštiti sedamdesetmilimetarski filmski projektor, kakav imaju velika kina - a ipak je kino iz temelja izmijenilo naš opažaj. »Estetski gledatelji svoje zajedničko fantaziranje provode u asocijaciji i sjećanju usred mračne kinodvorane« – kaže, s jedva prešutnim nagovještajem, Norbert Bolz u svojoj teoriji novih medija. To asocijativno fantaziranje obilježava i svijet VR-a. Cave je digitalno veliko kino budućnosti. Ta nova tehnologija – kako smo vidjeli – doći će upravo svojim nazivljem u svezu sa starim problemom prepoznavanja. Mimo takvih analogija i metafora jedva je moguće opisati razvitak koji prati nove digitalne medije ... blago riječi valja drukčije rasporediti, a provjerene oblike dokazivanja priviknuti na novo stanje. Problem su granice sličnosti – u iskustvima s tehnikom valja ih istom razlučiti i iznaći im pojmove na području teorije medija.


DIGITALNI MEDIJI KAO ČOVJEKOV DIGITUS

I u svakodnevici prošireno shvaćanje teorije medija digitalne medije tumači kao čovjekov alat. Digitalni mediji pridonose produžetku i jačanju tjelesnih sposobnosti. Digital je poput vrška čovjekova prsta: »Ipak je još uvijek čovjek taj koji će kao subjekt koji upravlja svojom rukom (ili samo vršcima prstiju = digitalnost) doživjeti svijet života koji ga okružuje i tako u strogo antropološkom smislu krojiti tehniku i automaciju.« Tu misao Georg Christoph Tholen nalazi kod Vilema Flussera.


MCLUHAN: NEUROFIZIOLOŠKA PARADIGMA TEORIJE MEDIJA

Tomu proturječi uviđanje kako mediji slušaju upute homo fabera. »Medij je poruka«, on dakle u svim sadržajima prenosi uglavnom ono što ga čini medijem, što se podrazumijeva kao informacija. Herbert Marshall McLuhan, najpoznatiji teoretičar medija, medije shvaća kao »extension of man«, čovjekovo proširenje. Taj McLuhanov pojam nadahnuo je čitav niz u teoriji medija. »Elektronskim medijima zovemo ono podsvjesno tehnološko proširenje našeg središnjeg živčanog sustava, koje postoji od sredine 19. stoljeća«, tumači Norbert Bolz, koji svoju osnovnu »teoriju novih medija« gradi na tri stupa: Nietzscheu, Benjaminu i Marshallu McLuhanu. McLuhanovo shvaćanje medija ravna se prema pojavi spajanja medijskog sustava i središnjeg živčanog sustava, sažeto u poznatoj rečenici: »the medium is the message«.

Ova »neurofiziološka paradigma« teorije medija djelovanje svojstveno tjelesnim osjetima više ne drži nužnim. Kad McLuhan telefonske vodove označava živčevljem prirode, a živčani sustav tumači metaforom za mrežu podataka, prekoračuje se granica koja je do sada postojala između pojedinih osjetilnih organa. Posljednji korak Marshalla McLuhana ide od lišavanja središnjeg živčanog sustava do lišavanja svijesti: »extension of consciusness«.

Predodžba o lišavanju svijesti u digitalnim medijima kod pojedinih teoretičara dovodi do napuštanja čovjekove tjelesnosti, odnosno do »ekskarnacije« duha. Ljudski duh napokon bi se pomoću digitalne tehnike oslobodio tijela koje ga ograničuje, s tog teško popravljivog sustava koje pokreće tijelo prešao bi na elektroničke komponente i – kao najveću od svih nada – postigao besmrtnost. Elektronske mreže očito imaju gnostičko nagnuće. Stvarnost čovjeka kao tjelesnog bića uvijek se iznova opisuje kao manjak i evolutivni međustupanj. »Kad pomoću nanotehnologije razvijemo nadomjestak za tijelo i mozak, živjet ćemo dulje, posjedovati veću mudrost i radovati se neslućenim sposobnostima«, tvrdi Marvin Minski. Spajanje biotehnologije (karta genoma = informacijski temelji života), nanotehnologije (najsitniji ugradbeni dijelovi i implantati) i informacijske tehnologije (AI = artificial intelligence, UI = umjetne inteligencije) silan je izazov i za teologiju.

Vizije o jednom »transhumanom« duhu oslobođenom osobnoga Hans Moravec razvija tako daleko da bi čovjeka zamijenili strojevi podložni evoluciji. Marvin Minski tu zamisao razvija do vrhunca kad iz toga izvodi etički imperativ kako se pojedinac mora ugraditi u razvitak digitalnog organizma; tradicionalni etički sustavi suviše su usmjereni na pojedinca, što više ne će biti sprovedivo kad strojevi ovladaju čovjekovim duhom. Peter Weibel je s pravom prije mnogo godina kritizirao takav razvitak: dok su sociolozi slijedom Hobbesovog Leviathana svojstva tijela prenosili na društvo, dotle »se danas svojstva društva prenašaju na tijelo«. Knjiga Marvina Minskog, pod naslovom Society of Minds (sic!), žalosnim primjerom pokazuje nam kako ta metaforika socijalnog tijela još uvijek djeluje«.


MEDIJSKO »KOLEKTIVNO TIJELO« KAO NADOMJESTAK ZA BOGA

Norbert Bolz u digitalnim ustrojima ne vidi samo nadomjestak za čovjeka nego i za božansko: »Mediji nude zamjenske oblike sveukupnoga znanja i – svega postojećega. Na mjesto religiozne komunikacije danas nastupa komunikacija kao religija. Potpunu umreženost, upletanje u elektronsku mrežu, nedužan će pogled prepoznati kao profanu inačicu religije – što to spajanje upravo i znači. Umreženošću do integralnog medijskog sjedinjenja dospjeli smo do stalnog zaposjednuća transcendencije. Boštvo je danas mreža. A religija djeluje kao beskrajna traka.«

Digitalnim mrežama ovdje se suviše toga pripisuje. Slično slušamo i kod Paula Virgilija: »Kršćanin sam, i kad već govorimo o metafizici, a ne o religiji, moram ipak reći kako se cyberspace ponaša kao Bog, te da ima nešto s idejom o Bogu koji je sve, koji sve vidi i čuje.«


KABALISTIČKI OSNOVNI USTROJ UMREŽENOG MIŠLJENJA

Digitalni mediji posjeduju jednu osobinu koja proistječe iz dosadašnjih medija. Razvidno je kako se kodiranje trodimenzionalnog svijeta (npr. u jeziku VRML-a, kao i u zamršenijim kodiranjima) zapravo sastoji od teksta i brojki, odnosno od binarnoga koda. Preko »teksta« računalo konstruira jedan svijet koji se u našoj glavi uobličuje pomoću tehničkih naprava. Moguće je dakle govoriti o »tekstualiziranju svijeta«, kakav nam je do sada poznat primarno iz književnosti. O njegovu značenju možemo također ponajprije doznati iz književnosti. U romanu Umberta Eca »Foucaultovo klatno« glavni lik Belbo piše knjigu koja pomoću apokrifa i bilješki te spiritističkih redova, kabalista i sotonista uprizoruje fiktivni svjetski prevrat. Taj svjetski prevrat konačno dolazi glave i samome njegovu začetniku Belbu, da bi u glavama njegovih pristaša on i nadalje nastavio živjeti kao prirodna stvarnost. Belbov pomoćnik sada je, znakovito, Abulafia, njegovo računalo u kojemu taj književni svijet dobiva svoj oblik. Abulafia je važan lik iz proročanske Kabbale. Kombinacijama hebrejskog alefbeta on udara u Božje ime. Jens Schreiber: »godine 1914. Norvežanin A. Thue Abulafijinu kombinatoriku slova upotrijebio je u Problemima primjena u redoslijedu brojeva prema zadanim pravilima. Ecov roman možemo čitati kao alegoriju tamne strane umreženog mišljenja i virtualne stvarnosti, kao jednu vrst destruktivne Kabbale. U Ecovu romanu likovi svojim tekstovima i diskurzivnim djelovanjem, uzajamno veoma prožetima, pokazuju kako nastaje stvarnost koja se sama zapliće i oblikuje. Glavni lik Belbo pada kao žrtva događaja koje je sam pokrenuo. No njegova smrt sada nije konac igre i showdown fikcije. Stvarnost fikcije svoga začetnika ostavlja postrance dobivajući istom sada vlastiti život. Računalo kao pomagalo likovima, kao tekstualno pamćenje i stroj za umrežavanje, pojačava mehanizme umreženosti i asocijacije svijeta prikazanog u književnosti. Naziv »Abulafia« dobro ističe tu ulogu računala. Kad se spominje taj fenomen »kabalističkog osnovnog ustroja umreženog mišljenja«, onda to biva na način kako židovska Kabbala, mistika znakova, postupa s hebrejskim alefbetom i Torom, s tom razlikom što židovska Kabbala ostaje stalno upravljena prema Bogu i Božje ime stavlja u središte mistike.


»OTIMAČINA BOŽANSKIH SVOJSTAVA«

Božje slike mnogih teoretičara medija slažu se u tome kako se digitalnim medijima pripisuju pojedina svojstva klasičnog pojma o Bogu, osobito sveznanje i sveprisutnost. Eugen Biser je u članku pod naslovom »Čovjek u vijeku medija« to događanje shvatio kao središnji izazov teologiji. Već je Friedrich Nietzsche naznačio izazov čovjekova htijenja da zadobije svojstva koja se pripisuju božanskom nadsvijetu. Prema Biseru to se htijenje odražava u zahtjevu digitalnih medija: nastupila je otimačina božanskih svojstava. Misao kako se sveznanje kao jedno od božanskih svojstava događa u mreži podataka jest korijen divinizacije mreže. Nitko upućen u digitalnu mrežu ne će jednostavno potvrditi kako se mreža slavi, odnosno časti, kao sveznajuća. Gledom na skoro povezivanje televizije i telekomunikacije, masovnih medija, izdavalaštva i individualne komunikacije u jednu unimedijalnu kulturu, u jedan jedini golemi multimedijalni savez, ipak nije moguće zanijekati divovski značaj digitalne mreže. Pitanje je kako se misaono povezuje to divovsko s božanskim. Ovdje su i teolozi naučili premišljati kad su – potaknuti Biblijom – otkrili nedodirljivost Boga. Bog nije ekstrapolacija onoga što ljudi drže važnim (moć, znanje, prisutnost ...) u divovsko: svemoć, sveznanje, sveprisutnost... Gdje se takva svojstva pripisuju stvarima, tamo je njihovo značenje kao »prisvajanje božanskoga« zapravo divinizacija koju teolozi – apologetski – i nadalje moraju takvom nazivati.

 »Otimačinu božanskih svojstava« putem elektronskih medija možemo iščitati upravo iz metafora i filozofsko-teoloških pojmova koji su se proširili teorijom medija i na koju smo na početku ukazali:

- cave, špilja, sa zadatkom da se pomoću novog shvaćanja stvori nova stvarnost;

- Avatar, silazak božanstva u svijet, kao naziv za digitalno zastupanje i »ekskarnaciju« čovjeka;

- noosfera, kao naziv za umreženo područje duha, koje se obuklo u teološku komponentu posuđenu od Teilharda de Chardina, odnosno koje se vinulo do božanskog.

 U načinu govora mrežne zajednice možemo dakle uglavnom navesti dva smjera u odnosu na Božje slike. U prvom slučaju još je prostodušno shvaćanje mreža podataka kao umreženja ljudi, jedinih bogova koji su još preostali, koji se umrežuju u božanski panteon Avatara. To bih opisao kao »politeizam digitalnih medija«. Drugi slučaj je shvaćanje kako mreže podataka same preuzimaju božanska svojstva sveznanja i sveprisutnosti, povezano s pretjerano isticanom teorijom evolucije, što bi se moglo nazvati »panteizmom digitalnih medija«, u kojemu evolucija sadrži božanska svojstva, čime naposljetku jedan po ljudskoj mjeri umreženi superorganizam igra ulogu boštva.


INKARNACIJA U ODNOSU NA EKSKARNACIJU (KRŠĆANSKA VJERA U ODNOSU NA GNOSTIČKO OSLOBOĐENJE OD TIJELA)

Odavde nije daleko do zamisli koju poznaje svaki čitatelj science-fictiona: Jedinstvena ljudska osobnost nakon što napusti svoje tijelo pretvori se u »ono«, u novu umreženu osobnost. Marvin Minski izvlači taj učinak i njime relativizira uloge i prava svake pojedine osobe: »Nijedan od važećih etičkih sustava, religioznih ili čisto humanističkih, ne daje odgovor na izazove koji nam se već danas postavljaju. Koliko ljudi treba nastanjivati zemlju? Koji bi to ljudi trebali biti?... Osobnost danas nastaje kroz slučajne susrete dviju nasljednih osobina. Jednog dana ona bi se, prema ovome, mogla planski sastaviti po želji i prema odabiru.« To je suvremena tehnozofija s religioznim izazovom. Gnostičko nastojanje prema digitalnoj »ekskarnaciji« dijametralno se suprotstavlja kršćanskom govoru o »inkarnaciji«. Cilj kršćanske vjere nije u tome da se duh oslobodi tijela nego radosno prihvaćanje tjelesnosti koje se temelji na načelnom prihvaćanju stvorenjskoga, kroz čovjekovu stvorenost u tijelu i postanak Boga čovjekom (inkarnacija, utjelovljenje) u Isusu iz Nazareta.

Jozef Niewiadomski skrenuo nam je pozornost na pobožanstvenjenje digitalnih medija, što bismo i mi mogli potvrditi. Dosadašnji pokušaji da se s teološke strane dođe na kraj s Božjim slikama digitalnih medija uglavnom su apologetske naravi. I mi smo ovdje slijedili taj pravac i pokušali smo riješiti zadaću koju je H. Böhme vidio u tome »da se otkriju religiozni temelji tehničkih revolucija te da se prouči teološki govor novih proroka i velikih svećenika«. Neka nam bude dopušteno da napokon okrenemo koplje te da jedan pojam digitalne tehnike teološki upotrijebimo, kako bi naznačili značenje pitanja Boga u teoriji medija.


BOG KAO » TROJANSKI KONJ« TEORIJE MEDIJA

Suprotno na početku spomenutoga primjera Janina Julesa o značenju fotografije, koje je obilježilo jedno razdoblje, sada se još samo površno susrećemo s pokušajem da se pomoću spoznajne kategorije »novo stvaranje« iz apokaliptike uđe u nove digitalne medije, u koje se još nije potpuno ušlo, te da ih se preustroji. U osnovi toga je opažanje kako bi virtualni svjetovi u caveu i računalnim mrežama sa svojim asocijativnim mehanizmima umreženja mogli biti obilježeni ponajvećma kategorijama Kabbale, a ne kao svrsishodno stvaralačko djelovanje. Umreženi virtualni svjetovi – sada se koristimo daljnjim pojmom virtual reality – ipak su drukčiji od židovske Kabbale; nisu djelo jednog jedinog Stvoritelja, nego su nakupina znakovlja koje u jednom stalnom tijeku izmjeničnog djelovanja rađaju uvijek novim spajanjem, čime se dakako otimlju nadzoru proizvođača tih ustroja, koji više nisu u mogućnosti proniknuti u sveukupnost umreženja. Svijet digitalnih medija je, kao i svijet Kabbale, isto tako proizvod koji nastaje permutacijom i interpretacijom teksta – podaci se pretvaraju u svijet. Umreženje pojedinih podataka ne događa se prema suvisloj isprepletenosti, nego preko asocijacije i neprestanog širenja umreženosti.

Čini se opravdanim teološki proslijediti i zahvatiti u religioznu metaforiku govora medija i iznova vidjeti kako se njegove granice šire: to što mnogi teoretičari medija tehnici prekomjerno pripisuju božansku moć pokazuje kako je težnja za transcendencijom prisutna ondje gdje ona nadilazi sposobnost medija. Sklonost pobožanstvenjenju u kulturi medija može djelovati poput trojanskoga konja pomoću kojega se Bog upravo ušuljao u govor teorije medija. Sveopća umreženost digitalne Kabbale upravo u svojoj zamršenosti pokazuje kako je biblijski govor o osobnome Bogu i novom stvaranju, koje čovjek ne može proizvesti, i nadalje smislen:

Ne tražite odluke Gospoda Boga našega, jer Bog nije čovjek da biste mu mogli prijetiti niti sin čovječji komu biste mogli naređivati.

Zbog toga, očekujući spas koji može doći od njega, dozivajmo ga u pomoć, i on će poslušati glas naš, bude li mu to drago.

Jer u našim pokoljenjima nije bilo, a nema ni dan­danas u našemu plemenu, obitelji, selu ili gradu onih koji bi štovali boštva načinjena rukama, kao što je bivalo u prijašnja vremena.

S njemačkoga preveo: Drago Bosnar

Zanimljivo