Print Friendly, PDF & Email

Je li silna rasprostranjenost Interneta nešto poput raširene uporabe nekog alata, neke tehnike, što bi se pridružilo bogatoj paleti sredstava priopćavanja kojima već raspolažemo? Nije li, nasuprot tomu, ta rasprostranjenost popraćena jednim načinom govora koji oduševljeno promiče novu »povezanost društva« (»lien social«) što je te tehnike omogućuju i istodobno ruši ili čak isključuje vrijednost svega onoga što se ne da uklopiti u taj novi okvir? S jedne strane imamo dakle sustavnu apologiju komunikacije, pogotovo one indirektne, medijatizirane; s druge se pak strane predstavlja kao arhaično sve ono što bi se moglo nazvati »živom riječju«.


PROMOTIVNI GOVOR

Ovaj promotivni govor je neizmjeran i ispunja sav društveni prostor svojom vikom: »nova revolucija«, informatičko društvo« koje će »iz korijena promijeniti« naš život, nova »etapa evolucije« u kojoj je sam čovjek pozvan da postane »numeričkim« čovjekom, kako ga je prozvao Nicolas Negroponte. Taj entuzijastički govor koji čini od Interneta novo polazište za čovječanstvo dugo je posuđivao svoje naglaske od stare utopističke tematike koja je obećavala bolje dane i »raspjevanu sutrašnjicu«, u tonovima bliskim politici.

Više autora, poput Luciena Sfeza i Armanda Mattelarta, promatrali su siloviti uspon te utopijske teme u govoru koji je pratio nove tehnologije. Taj su govor naširoko prenosila sredstva priopćavanja kroz cijelo prošlo desetljeće. On je bio promotivan te je vodio gospodarstvo i kasnije financijske spekulacije prema novom eldoradu koji navodno predstavlja Internet.

To jako vrednovanje novih sredstava komuniciranja oslanja se na rasprostranjenost novoga modela povezanosti društva, u kojem bi neizravna komunikacija, posredovana mrežama i novim strojevima, trebala činiti suštinu naših aktivnosti. Tako nam je jedno za drugim bilo rečeno da će se od sada trgovanje obavljati »on line«, da će se slobodno vrijeme provoditi pred jednim jedinim ekranom, da će se odnosi s drugima poboljšati time što će biti medijatizirani, da će se rad ubuduće moći obavljati bez promjene mjesta, da će »znanja« svega svijeta – od sada sadržana na Internetu – biti dostupna u kući tako da više ne će biti potrebna ni škola ni sveučilište. To ide sve do utvare »cyberseksualnosti« koja će nas osloboditi susreta s drugim, uključujući i onoga prilikom davanja života.

Philippe Queau, jedan od najžešćih branitelja tog novog »načina na koji se je zajedno«, ovako piše o tome: »Virtualni svijet postaje pravim svijetom, uz onaj stvarni. S pojavljivanjem virtualnih svjetova slika napušta ekran i sama postaje 'mjestom' na kojem se možemo kretati, susretati druge osobe, gdje možemo naći svoju udobnost i kvalitetu, mjestom na kojem se u konačnici može sprovesti najčišći dio vlastitog radnog ili slobodnog vremena. Prava stvarnost, svijet u kojem jedemo i spavamo, postat će možda nekom vrsti pristaništa u koje ćemo se povremeno navraćati radi prehrane prije negoli ponovo krenemo na virtualne mreže tele-posla i cyber-prostornih zajednica«.

Taj model povezanosti društva posljedica je dvojakog zahvata: to je, s jedne strane, ponovo slaganje svih ljudskih djelatnosti kao »komunikacijskih« djelatnosti; s druge strane to je zahvat kojim spuštamo komunikaciju u polje neizravne komunikacije. Već od 1968. dva glasovita preteča pronalaska Interneta, američki istraživači Licklider i Aylor, jasno su ustvrdili da će »za nekoliko godina ljudi uspješnije komunicirati sa strojevima negoli licem u lice. Bolje rekavši to izaziva nemir, ali to je naš zaključak«.

Upad tog novog pristupa ljudskom elementu dugujemo kibernetici Norberta Wienera (1942. g.) koja je sva sadržana u misli o odnosima. Taj je pojam od početka totalizirajući. Oni koji promišljaju kibernetiku – u međuvremenu ima ih legija – smatraju da je »sve komunikacija« te da tom carstvu ništa ne izmiče. Neizmjerljive su posljedice prodora tog novog pogleda na čovjeka i društvo. Naša modernost uvelike proizlazi odatle. U njoj je komunikacija čak predmetom novoga »kulta«, kao što ćemo još vidjeti, oslonac nove »duhovnosti«.


OBEZVRJEĐUJUĆI GOVOR

Promicanje novih tehnologija komunikacije ne zadovoljava se time da uzdiže prednosti jednog novog načina zajedničarenja, što bi na kraju krajeva bilo opravdano u raspravi o društvu. No pritom se sve češće povlači registar obezvređivanja i isključivanja. Oni koji se bave promidžbom u pravilu brzo shvaćaju ono što je u igri pri nekom proizvodu pa umnažaju neprijateljske poruke protiv svih onih koji bi izrazili kakvu sumnju protiv nužno pozitivne naravi nove komunikacije. Štoviše, onaj koji nije na Internetu predstavljen je poput nekog modernog idiota, ako već nije ocrtan kao neki mladi useljenik, pomalo priglup i nesposoban da se uklopi jer ne poznaje ništa od Interneta. Još gore, oni koji se potpuno svezani ne bace u novu mrežu prispodabljaju se onima koji bi htjeli »spaljivati knjige«. Neizmjerne su inscenacije koje služe kao pozadina da se svijet izvan Interneta opiše kao onaj koji se izgrađuje na normama autoritarnoga ili čak fašističkoga tipa. Neke od tih reklama spajaju razvod braka i napuštanje djece s pozitivnim vrijednostima slobode i komunikacije.

Da bi se argumentiralo u prilog, ako se može tako reći, jedne tehnologije koja omogućuje »da se sve radi kod kuće«, pokazuje se izvanjski svijet kao opasan, prljav, onečišćen, zaražen. »Drugi« nema pozitivan status osim ako nije stavljen na distancu, iza higijenskog zastora informatičkih strojeva i mreža. Posve je sigurno da je cilj tog obezvređivanja izravna i živa riječ koja je oblikovana u skladu sa zakonom i koja upućuje na odgovornost osobe.


RIJEČ I KOMUNIKACIJA

Ova nova vizija svijeta direktno se sudara s jednom drugom zamisli razmjene kontakata među ljudima. Sva humanistička tradicija u svojem trostrukom nasljeđu – židovskom (zakon), grčkom (riječ), kršćanskom (osoba i unutarnji život) – upire se o poistovjećenost čovjeka s njegovom riječju. Riječ (la parole) se, prema Georgesu Gusdorfu, istodobno razlikuje od govora (le langage) kao psihološke funkcije vlastite čovjeku, i jezika (la langue) kao posebnog sustava izražavanja vlastitog nekoj ljudskoj zajednici. Riječ je složen pojam koji stavlja u odnos unutarnji život i sjećanje s društvenom djelatnošću; ona povezuje samopotvrđivanje i potvrđivanje drugih; ona pretpostavlja os simetrije između bića, ono isto što je bilo u srcu demokratske revolucije u Grčkoj i što daje osobi njezinu autonomiju i odgovornost ukoliko je subjekt. Tako se riječ razvija kroz mnoštvo registara koji prelaze preko govora i jezika i koji ih obuhvaćaju te već prema prilikama spajaju naše sposobnosti izražavanja, dokazivanja i obavješćivanja koje nam već oduvijek stoje na raspolaganju. Te odrednice imaju smisla samo u humanističkoj perspektivi koja ne daje svu moć riječi – i koja ju dakle isključuje kao totalizirajući pojam – jer riječ se ovdje uzima u dvostrukoj ograničenosti: s jedne strane, tu je njezina nesposobnost da misli svu zbilju; s druge strane, neodoljiva nužnost da se zaustavi na pragu unutarnjeg života te tako zajamči pojedincu njegovu autonomiju i nesvedivu osobnost. Riječ ipak nije svedena na razinu alata, jednostavnog djelatnog produžetka misli. Ona je konstitutivno srodna s ljudskim bićem, ali ona ga ne obuhvaća. Ovo podsjećanje daje povoda za diskusiju jer je humanistička tradicija suviše složena da bi ju se moglo obuhvatiti jednostavnom sintezom, ali ono ipak dopušta da istaknemo kako je riječ vezana uz čovjeka a da nije nužno da se oni miješaju.

Toj slici nedostaje jedan bitan element: humanistička kultura (ako ovdje smijemo zadržati jedninu!) ne da se zamisliti bez sustavnoga učenja i vježbanja jezika. Humanistička kultura poprima razne oblike kako u kulturi unutarnjeg života tako i u učenju retorike koja nije puka vještina govorenja, nego je obrazovanje za raspravljanje, za razmjenu misli i razlika te za uzajamno priznavanje.


RIJEČ – KONTINENT KOJI JE NESTAO

Ali kad smo istodobno suočeni s promidžbom komunikacije i obezvređivanjem riječi, ne čini li se da ovdje sada opisujemo jedan nestali kontinent? Nije li naš svijet ispunjen komunikacijom? Riječ pretpostavlja šutnju. Ronjenje u unutarnji život glavni je trenutak za vrijeme kojeg se svaka riječ odmara. Slušanje riječi drugoga popraćeno je šutnjom unutarnjeg razmišljanja. Kao što rekosmo, riječ ne pokriva sve; ona indirektno ocrtava onaj nužni prostor unutarnjosti. Bilo bi krivo kad bi se podcijenila važnost te metafore kojom izražavamo čovjeka – za razliku od onoga što se događa u arhaičkim društvima – kao biće koje je u stanju da se izmakne misli, pogledu i grupnoj prisili kad god to zaželi. Razlika prema komunikaciji je radikalna. Veli nam se da ne smijemo prestati komunicirati. »Nije moguće ne komunicirati« – to se predstavlja kao željezni zakon čovječanstva koji valja priznati i kojemu se valja podvrći. Čak bi i unutarnjost bila u izravnom i stalnom kontaktu s izvanjskošću. Nutrina također komunicira. Tako se sva pojedinačna refleksija treba odreći ideala pounutarnjivanja da bude uhvaćena samo u kolektivni ulog igre. Zahvaljujući novim tehnologijama svijest će biti kolektivna ili je uopće ne će biti, tvrde fundamentalisti ovoga područja. Pojedinac će biti prevladana dionica evolucije, kako to hladno primjećuje filozof Pierre Lévy: »Iluzija pojedinačne misli je židiotizam u pravom smislu riječi (...) Pojedinac je prijelazan i prolazan oblik koji sigurno nije važniji od vrste, kulture, plemena, situacije, trenutka (...) Iluzija jastva je 'trik' prirodnoga odabira, veoma koristan za razmnožavanje naše vrste u njezinomu pretpovijesnom okolišu, ali koji je sada izgubio dio svoje korisnosti«.

Unutarnjost je jedan od privilegiranih ciljeva ove zamisli moderniteta. Tako nam to tvrdi Philippe Quéau: »Život kulturnoga čovjeka nekad je bio posve usmjeren prema nutrini. No danas se raspršujemo u izvanjskim stvarima. Mi smo izagnani izvan nas samih i živimo na distanci. Distancu stavljamo u život i život si stavljamo na distancu. To je stil epohe, njezin osnovni habitus, njezino dubinsko kretanje«.


»KOMUNIKACIJSKA CJELINA«

»Komunikacijski kontinuitet« postao je modernim idealom. Mi smo sve više i više uronjeni u neprekinutu kupelj raznih poruka koje su raspršene i posve raznorodne (radio, televizija, kako na privatnim tako i na javnim mjestima, Internet, pokretni i nepokretni telefon, stalna veza sa svakim). Od nas se traži ne samo da budemo uvijek prisutni kao akteri moguće komunikacije nego i da brzo, odmah odgovorimo. Riječ je zamijenjena međudjelatnošću (interactivité). Heretik i disident je onaj koji zahtijeva šutnju i pravo da ga se ne drži dužnim da odmah odgovori te da se na trenutak može povući u samoga sebe.

Taj ideal »komunikacijske cjeline« popraćen je prilično krutim pojmom poruke. Komunikacija je ispunjena uhodanim obrascima. Oni su dakako mjestimično nužni. I retorika ih je poznavala kao određene crte govora: unošenje općih mjesta ili poslovica u ono što se govorilo unašalo je nešto malo od onog kolektivnog elementa koji je nuždan za zajednički život. Ali to, bez sumnje, nema nikakve veze sa stereotipima koji karakteriziraju suvremenu komunikaciju. Ti uhodani obrasci prodiru posvuda. Komercijalni govor koji rabe uslužne djelatnosti praktički više ne poznaje riječi (parole), ona je na američki način zamijenjena gotovim izrazima nanizanih riječi (mots) upućenih kupcima. Rječnik svakodnevice sve više sliči informatičkome govoru u kojem se odvojene jedinice ulančavaju jedne s drugima u funkciji konteksta i okolnosti. Međudjelatnost nije u tome da se odgovori ono što se misli u vlastitoj nutrini niti je ona u tome da se čovjek okrene samome sebi, nego je ona u tome da se primljenoj rečenici pridoda ona koja joj najbolje odgovara. Interaktivna društvena veza je reakcija na reakciju bez posredovanja osobe. Društvo komunikacije je društvo koje ne pridaje vrijednost riječi, koja se samim time svodi na informaciju.


NOVA RELIGIOZNOST

Ako to pogledamo malo više izbliza, vidimo da sve te zamisli o komunikaciji nemaju mnogo toga zajedničkog sa svijetom tehnike u pravom smislu riječi. Pažljivo ispitivanje novijih tekstova, kao i onih starijih, koji služe kao izvor podataka za taj popularizatorski govor o komunikaciji pokazuje da su ovdje na djelu elementi jedne nove religioznosti. U svakom slučaju to je teza koju smo branili u jednoj našoj ranijoj publikaciji, nakon ankete provedene u krugu tvrde jezgre »internetskih fundamentalista«.

Trebalo bi naime razlikovati: s jedne strane je mreža Interneta kao konkretne tehničke stvarnosti, skupa alata kojima raspolažemo i koji su, poput svih alata, uporabljivi kako za dobro tako i za zlo; s druge strane je ovaj fantomski izmišljaj nove društvene veze koja se često sabire pod imenom »cyberspace«, a u novije vrijeme »noosfera«. Kada konstruiraju Internet, neki sanjaju o tome da ga preobraze u nekakav mitski »drugi svijet« prema kojem trebamo krenuti dok napuštamo taj tvarni svijet. Od tada se rado govori o novom »izlasku«, o novom »nebeskom Jeruzalemu«. Sav religijski rječnik pokrenut je kako bi se izgradila predodžba tog »drugog svijeta«. Daleko smo od političke utopije koja je poslužila da se obradi tema informatičkoga društva, dakako, osim ako se ne misli da se govor utopije odozdo ne upire o tu novu duhovnost.

S obzirom na to valja se pitati o čudnovatom ponovnom pojavljivanju nekih od pojmova koji su svojedobno učinili poznatim Teilharda de Chardina; napose spominjemo »noosferu«. Philippe Quéau poput Pierra Lévya vidi u Internetu i cyberspaceu predoblik »kolektivizacije duhova« koju je Teilhard de Charden po svojoj želji nazvao »novom dionicom evolucije«. Utjecaj te nove religioznosti koja je pomiješana s filozofijom New Agea i s posudbama iz budizma, sve skupa po kalifornijskoj modi, treba još biti proučen. Ipak taj imaginarij noosfere, koji se upravo izgrađuje pred našim očima, ide prema tome da osmisli i podrži širenje jedne tehničke mreže koja bi inače bila upravljena prema jednostavnoj dimenziji alata. A širenje tih novih vjerovanja utječe drugim putem na predodžbe koje si publika, pogotovo oni najmlađi, stvara o budućnosti naših društava i o naravi društvene povezanosti.

Iz te nove religioznosti proistječe većina suvremenih vjerovanja koja se slažu oko uloge »komunikacije«. Jednome od njih trebamo posvetiti posebnu pozornost. Ukratko se može reći da ono vjeruje kako komunikacija posvećuje sadržaj koji prenosi. Sve se naime treba moći reći jer činjenica da je poruka izrečena na neki način čini tu poruku pozitivnom. Ono što je tajno, skriveno, zabranjeno – ukratko, ono što nije u opticaju – bit će, nasuprot tomu, po svojoj naravi negativno. To uvjerenje ima svoje podrijetlo u prvim koracima kibernetike koja je definirala biće samo kao proizvod odnosa koji su podržavani s drugim bićima. Od komunikacije kao razmjene informacija kibernetika čini uvjet vrijednosti. U takvoj zamisli odsutnost gibanja, odnosa i komunikacije opisana je kao »entropija« u kojoj je Norbert Wiener vidio oličenje zla, Đavla.

Ovo vjerovanje objašnjava mnoge stvari o Internetu koje bi inače bile nerazumljive, kao npr. uporno odbijanje zakona i svih zabrana koje bi se suprotstavile kruženju informacija, informatičkom gusarstvu, apologiji društvene transparentnosti ili snošljivosti prema revizionističkim ili neonacističkim siteovima ili prema pedofiliji. Budući daje komunikacija po definiciji dobra stvar, ne može biti u pitanju da joj se zakoči polet. Mora dakle biti moguće da se kaže sve. Komunikacija bi prema tome bila riječ bez prisile, riječ bez šutnje, riječ bez tajne. Ona bi u osnovi trebala prestati biti parabolom bića; ona nas treba osloboditi od nas samih, od našega tijela koje je David Le Breton definirao kao »korijen našega identiteta«.


PROMIDŽBA NA POZADINI KRIZE

Još smo daleko od odjelotvorenja takvih nauma. Internet je dakako tu, ali cyberspace je vrlo hipotetičan i ne predstavlja drugo doli jedan od putova mogućega razvitka tog novog alata. Ipak valja biti pozoran na prisilu komunikacije koja zahvaća naše suvremenike. Jesmo li zaista svjesni koliki je dio odricanja što ga sa sobom nosi neprekidna aktiviranost svih tehničkih naprava koje nam omogućuju da umetnemo distancu između sebe i drugih?

Preostaje da se pitamo o razlozima uspjeha komunikacije kao alternative riječi u modernim društvima, napose kod najmlađih. Dakako, ima propagande u načinu na koji se sve to nameće. Nastoji se odijeliti djecu i mlade od odraslih, a svijet Interneta često im je predstavljen kao drugi svijet u koji se oni mogu izmaknuti daleko od svakog odgojnog i obiteljskog utjecaja. Taj svijet lake komunikacije, gdje se sve može dobiti pritiskom na dugme (»click«), predstavljen je kao svijet vječne mladosti u kojem ćemo se zauvijek riješiti frustracija odrasle dobi. Nema sumnje, ta demagogija nema neposrednih učinaka. Ali iza svega toga stoji jedan dubinski problem. Ništa ne koristi podsjećanje na vrjednote humanizma, a da se ne istakne duboka kriza kroz koju one prolaze. Kroz cijelo XX. stoljeće društvo je sličilo na onaj »dvorac Plavobradog« o kojem govori George Steiner. Kako da se pouzdamo u čovjeka i njegovu riječ? Ima li čovjek uopće neku riječ? Evo, čini se da nam baš to kažu oni koji se bacaju u naručje tehnikama komunikacije te izgleda da su tako olakšani tereta onoga što je ljudsko. Ne čine li tehnike komunikacije da čovjek postaje neosjetljiv na nužnost da bude on-sâm?

Kritika novoga kulta komunikacije bila bi isprazna kad ona ne bi bila stožer obnovljenog osvješćivanja važnosti ljudske riječi. Budimo sigurni, ova je već uvijek na djelu; ona na koncu uvijek provaljuje da bi se nametnula, da bi razlomila krutost komunikacije. Lijek protiv te lažne modernosti jest ovdje i svagda u jednostavnoj i konkretnoj zdravorazumskoj afirmaciji da trebamo iskoristiti bogatstvo sredstava komunikacije koje imamo na raspolaganju te da je njihova svrha u tome da budu u službi žive riječi koja je uvijek prva.

S francuskoga preveo: Stjepan Kušar

Etudes, lipanj 2001, br. 3946, str. 775. – 784.
Svesci, 103-104., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 100. – 104.

Zanimljivo