Hinduizam je najstariji od svih svjetskih religija i stoga je i najdublje ukorijenjen u mitovima i svijetu zastrašujućih bogova iz prapovijesti. Godine 2500. prije Krista na prostorima indijskog potkoninenta bila je visokorazvijena dravidska kultura koja je već tada imala religijske postavke slične današnjem hinduizmu. Dolaskom Arijevaca, u drugom tisućljeću prije Krista, sa sjeverozapada Azije na sjeverni dio današnje Indije došlo je do simbioze dravidske i arijevske religije i nastao je hinduizam. Naziv hinduizam govori da se radi o religiji Indijaca koju danas prakticira oko 700 milijuna ljudi. Riječ hindu izvedena je od stare sanskrtske riječi sindu, što je ime velike rijeke Ind. Hinduizam je možda najbolje okarakterizirao Mahatma Gandi svojom slavnom dosjetkom: »Hinduizam, to je poštivanje krave«.
Međutim, to poštivanje krave preživjelo je vlast muslimanskih vladara sedam stoljeća i vlast anglikanskih vladara sto i pedeset godina. Umjesto da se u tim sustavima iskorijenio, u posljednje vrijeme događa se zastrašujući obrnuti proces: prava najezda hinduističkih i kvazihinduističkih misionara na Zapadu.
Da bi se shvatio taj fenomen, nužno se je prisjetiti što uči nauk te poganske religije. Hinduizam je ustvari poput neprohodne džungle. To je religija čudnog ćudoređa, nakaznih bogova za koje se čini da ih ima više nego ljudi, religija prožeta ogavnim obožavanjem svih spolnih odnosa. U Indiji ljudi lako stječu božansku snagu i postaju bogovi, bilo da su kraljevi, svećenici ili isposnici (lutajućih isposnika danas je u Indiji nekoliko milijuna). S druge strane bogovi su jako antropomorfizirani i dobro uključeni u ovozemaljska zbivanja. Nisu bolji od ljudi, ali su zato moćniji. Njihova snaga im služi da se predaju porocima u neobičnom opsegu i na »neobične« načine, odnosno s božanskom snagom izopačuju na božanski način.
 sai-baba.pdf | [ ] | 141 kB |