»Drugarice, naredne nedelje ideš za Gacko. Premještena si.«
»Stanite. Kakvo Gacko? Otkada sam ja to premještena? Nitko mi ništa nije rekao, a nije bilo ni kakvih primjedbi na moj rad.«
»Ništa ja ne znam. Ja samo radim svoj posa. Tako odlučeno.«
»Ma... Sve i da hoću sljedećeg tjedna ne mogu nikamo. Moram...«
»Reka sam šta sam ima reć. Ti kako oćeš.«
 Na putu za Foču | [ ] | 41 kB |
Sjedili su u prozračnoj Matkovoj ordinaciji. Nije bilo pacijenata pa su odlučili polagano popričati o onome zbog čega je Andrija došao. Uostalom, prijatelji su, nisu se vidjeli već neko vrijeme i dobro je da izmijene koju riječ. Otkad je stupio na snagu novi zakon u zdravstvu, to je sve teže. Pacijente od zakona do zakona sve više i više treba doživljavati kao brojeve, a to se Matku nije sviđalo. Čovjek ima i dušu, a ne samo tijelo, znao je često reći.
»Ma, mene ništa ne boli. Fala Bogu!«, rekao je Andrija i kucnuo rukom o drvo. Matko se namrštio. Smetalo mu je to iskazivanje praznovjerja. Dobro, zna da je Andrija vjernik, ali negdje je očito nesvjesno pokupio taj pokret. Trebat će ga na to upozoriti.
»Radi se o onoj mojoj ženi. Izgleda mi zdrava, a ona neprestano govori da je boli glava. Ne mogu je više gledati onaku.«
»Je li već išla nekom liječniku zbog toga?«
Milanki se ovaj posjet zaista nije sviđao. Šta će oni kod tih popova?! Partija je davno rekla da su talog društva i šta sad da s njima petljaju?! Ko kaže da će nestat jugokomunizma? Jest da nema druga Tita, ali bratstvo i jedinstvo je čvrsto, iskovano u narodnoj borbi. Kvare ga trenutno neki mutikaše, ali stat će njima Armija u kraj. Ta nije prvi put.
Fra Ivo je polako ispijao jutarnju kavicu. Slabo je spavao. Razmišljao je o onima koji će doći u posjet samostanu na Širokom Brigu. Kažu, neki radni kolektiv iz Bosne, nije mu se dalo pamtiti ime. Svejedno mu je. Neka dođu kad im se već dolazi, jer nisu baš uobičajili do sada. Valjda ih stiskla ova nova vremena, što li. Mučilo ga je što im reći. Naravno, ne će lagati, ali zaobići istinu, odnosno ne reći sve, nije grijeh. Samo zbog čega? Srknuo je novi gutljaj kave.
Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošloga stoljeća njih dvoje nije baš mnogo znalo o trenutnim političkim okolnostima. Načuli su od starijih da je nekada bilo nekih Turaka, pa da su djed i otac išli u neki Prvi svjetski rat, da trenutno tuku i ubijaju jugoslavenski žandari (ali o tome se govorilo prilično tiho), i to je to. Njihovo je bilo čuvati ovce i ići u školu koliko se stigne. Stariji su brinuli o ostalim stvarima.
Najradije su kretali na ispašu oko potoka Lukoća. Nije to uvijek bilo moguće, ali su jednostavno koristili svaku priliku. Trava je tu bila dobra, ovce su se mogle najesti, a oni su se igrali i pričali duge priče. Za objed se znalo naći i komadića slanine koju su pekli na vatrici i onda je slasno jeli. Bistra voda potoka ublažavala im je žeđ. Činilo im se da je onaj raj o kojemu su učili na vjeronauku morao biti upravo ovdje.
Drugi svjetski rat nije mario za seosku idilu. Nahrupio je iznenada jednoga dana, i oni već poprilično odrasli razumjeli su što se zbiva. Raspala se mrska Jugoslavija, pojavila se hrvatska država, tamo u šumi prijetili su četnici i partizani. Ali živjelo se. Kaja je otišla na fakultet u Zagreb, Ćipa je ostao kod kuće. Završiše dani zajedničkog druženja, počeše oni s opasnijim življenjem.