Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.

Piše: Zdravko Kordić

Počinjati s novom arhitektonikom poretka svijeta i poretka u svijetu u vremekrižju općeg rasapa moralnih, estetskih i općeljudskih vrijednosti, počinjati s duhovnom obnovom kroz utemeljenje u prapočelu (arheu) kršćanstva tj. u križu i otpočinjati s križem kroz istinsku ispovijed svoje vjere, nije nimalo lako, dapače, to je odvažno i smiono za svekoliku prekretnicu - kako na duhovnom tako i na tvarnom planu.

Obrat ovoga zgusnutoga vremena, obrat ovoga raslojavanja i rasapa svjetlosti kroz mlade humke hrvatskih bojovnika po Stojiću odigrava se kroz »izabranost« hrvatskoga naroda sada, baš kao i prije dvije tisuće ljeta kroz izabranost židovskog naroda. Ne mjeri se veličina naroda kvantitativno, veličina jednog naroda jeste u mogućnosti praštanja (ne zaborava da bi nam se isto zlo ponovilo), a hrvatski narod ima široku dušu praštanja koju je već nebrojeno puta pokazao i u ovom croatocidnu ratu.

Međugorska Gospa je tu da bi donijela duhovnu obnovu na kojoj »se može graditi nešto veliko i nešto dugotrajno« (Stojić). Zbog toga je tu i širokobriješka, aljmaška Gospa od utočišta, sinjska (odnosno ramska) Gospa... Tu su i poruke Gospe koje govore o temeljnoj duhovnoj obnovi!

Svako otpočinjanje Novuma ne može biti bez križa, da bi se podsjetili na križ »nije raspet samo Bog. U isto vrijeme raspet je i čovjek« (Stojić). Križ je temelj i otkupitelj čovjeka i čovječanstva. Svatko nosi teret svoga križa kroz život. Život je zapravo križni put koji je pojedinačna tvarna i duhovna susptancijalnost.

Temeljem obnove mora biti naša vjera, sve ostalo bi bila gradnja kuće na pijesku, kako metaforično kaže Stojić.

Sloboda mora imati svoja pravila i zakonomjernosti, ako bi bilo sve dopušteno to bi nas odvelo u anarhiju (nered), kaos. Svijet je od Boga već uređen kao red, kozmos. Mi možemo samopotvrđivati taj kozmos u prostoru, polju i vremenu naše djelatnosti. Naša djelatnost je kršćanska i demokratska. To znači da se temelji na ljubavi, pravednosti, iskrenosti... Bez tih načela nema demokracije, niti demokratskih društava.

Liberalizam se skanjuje tih vrednota, te tako čini pomak od križa kao odredbenice čovjeka i čovjekovanja. Drvo križa cvate u nama a ne oko nas. I »moralist« Nietzsce kaže: pustinja raste u nama a ne oko nas. Prema tomu ateističko - egzistencijalistička odredbenica »pakao - to su drugi«, ne stoji ni u kakovu ljudskom odnošaju, niti u bilo kojoj humanističkoj apelaciji. Zapravo i sam sartreovski pojam »ateistički egzistencijalizam« jest contradictio in adjecto. Egzistencija je način ljudske opstojnosti koja je svagda u projekciji i koja je u djelatnu odnosu spram trascedencije (spram Boga). Stoga je jasna i nedvosmislena kršćanska opredijeljenost svećenika Stojića. To je humanistička opredijeljenost kroz koju s drvom križa kroz povijest koraca hrvatski čovjek (s Krležom bismo mogli reći na europski Veliki Petak). Bez obzira na povijesne sedimente, a ponajjači su turski i komunistički oblici ahumane vladavine, hrvatski narod se preko izvorne duhovne obnove želi lišiti svih oblika despocija i ropstava a gibajući se prema uljudbenom i kršćanskom poimanju i ostvarenju demokracije.

To gibanje kroz orbitu nametnutoga imperijalnoga rata, kroz posve zaboravljenu i prešućivanu europsku kršćansku tradiciju, koja je posve izgubila svoj izvorni identitet, koja je dobrim dijelom ostala bez Boga i koja prijetvorno šuti o istini ovoga rata, postaje tegobno i mučno.

Molitva za mir okrjepljuje duh hrvatskoga čovjeka. Fra Stojić zagovara molitvu za pravedni mir, ne mir groba niti mir roba. To zagovaraju i najveći katolički auktoriteti: Papa Ivan Pavao II. i hrvatski Kardinal Franjo Kuharić. U to su duboko urezane stope hrvatskoga čovjeka. On nerado ide u rat, ali u nametnuti rat, rat za djedovinu i za vlastitu opstojnost ide ponosno i to s krunicom oko vrata i s već odnjegovanim svjetonazorima i odgojem kojim će započeti svekolika obnova jer: »Jednoga dana kada se vrate iz rata trebat će pred svojim Bogom i pred svojim narodom položiti račune gdje su bili i što su radili« (Stojić).

Obnova otpočinje sobom, preispitivanjem vlastite osobnosti, vlastitih čina i svakako s molitvom. Tako je moguće tražiti raskrivanje istine o nama u svijetu, tako je moguće tražiti pravednost u svijetu. Usprkos tomu što je svijet zaglušen krikom žrtve, on je prešutno stao na stranu jačega, na stranu agresora čega je tragično svjestan fra Stojić, ipak on vjeruje u Europu, ne onu salonsku Europu, ne onu jaltsku Europu i svijet, već onu običnu ali duhovnu Europu. Ne možemo stalno proizvoditi i generirati one nama nesklone, one koji su protiv nas jer »sam se ne živi. Ali isto tako ni živjeti s drugima ne znači sebe rasprodati, dopustiti drugome da upravlja tobom« (Stojić). Bit je u tomu: Istina treba pobijediti ma kako ona bila bolna. Ne treba pobijediti moja slika i koncepcija uređenja svijeta.

Fra Stojića bune i razni »mirovni pokreti« koji ne idu prosvjedovati protiv rata u zemlju napadača jer »žrtva uvijek zna da od nasilja ništa nema«, i što ne prosvjeduju ispred vrata onih bjelosvjetskih politika i političara koji žele rat završiti kako se njima prohtije.

Fra Stojić je kritičan i spram svih negativnosti u vlastitu narodu, spram kriminala koji se radi »iz neznanja« jer to rade »i drugi« i spram organiziranih i svjesnih kriminalaca koji zapravo nisu »naši« već su protiv nas!

Isus Krist je najbolji učitelj: kada je u upitu vlast trebaš biti najniži da bi se mogao uzvisiti, kada je u upitu ekumenizam koji donosi pravedni mir, znati svoje a moći živjeti zajedno s drugima. To učenje je najizvrsnija moralnost! Isusu su sudili jer je razbio i razorio jedan ustaljeni ritam, sliku svijeta tame, i danas nam slični sude. Ali, ako je tada stajala pod križem jedna Majka, i danas će stajati Majka hrvatska podno tvoga križa, to će nas izliječiti - fra Stojić govori biblijskim jezikom u prispodobama i u usporedbi Kristova doba i našega doba, židovskog i hrvatskoga naroda. Unatoč ratu, stradanju i olovnu vremenu, unatoč zadaha pustoši u ovom križnom vremenu Stojić stoji sukladno težini zadaće u duhovnu obzorju obnove koja se temelji u molitvi za pravedni mir, križnim postajama, pojedinačnim i općenacionalnim usudima u čijem temelju jeste Bog, jeste trpnja križa vlastitosti i vlastitosti križa. Vjerojatno, nema dramatičnijega ni zgusnutijega vremena, niti ozbiljnijega vremena za cjelovitu duhovnu obnovu. Mi smo i duhovni i tvarni, te nema izvanjske slobode bez one unutarnje.

Stojić staje u obranu i zemaljske i nebeske domovine. »Da je ovaj vidljivi svijet bespotreban, ne vjerujem da bi ga Bog uopće stvarao. Stvorio ga je, čini mi se, da bismo imali mjesto gdje bismo se slobodno mogli odlučiti za ili protiv njega. Ako ga budemo izgrađivali s mišlju na Boga i po Božjim zamislima, vjerujem da će nas na našoj drugoj obali dočekati raširenih ruku« (Stojić). S druge strane Stojić oštro napada »poglavare« koji kada »nemaju nikakva drugoga opravdanja« - »nastupaju u ime zakona«, te upućuje na Kristove riječi: »Tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik. A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima« (Mk 10, 44-45).

»Ta vremena« je duhovna zbirka tekstova koji promišljaju iz biloga i sadanjega vremenskoga i duhovno - prostorna habitusa o obnovi, o utemeljenju »novoga poretka« kroz Scile i Haribde, kroz koje koraca moj narod u povijest, u opojni miris budućnosti, »unatoč svemu«. »Na rubu svega«, kroz mrtva područja, kroz smrti osluškujem »pjesmu blizini«. Da Bog da dâ ta pjesma već sutra osvane mom narodu. Završit ću s Khalilom Džubranom: »Evo jutro osvanu. Razbudiše se sela, mirno i spokojno oslonjena na pleća dolinama, zabrujaše zvona crkvena, ispuniše zrak pozivom na jutarnju molitvu i brujanje im uzvratiše pećine, kao da se sva Priroda diže na molitvu«.

Tomislav, IV., 43/44, Zagreb, 1995., str. 28.; Zdravko Kordić, Iz umjetnosti pjesništva, Zagreb 1995., 151. - 155.