Miljenko Stojić, Rijeka, ICMM, Međugorje, 2002.

Piše: Zdravko Gavran

Dame i gospodo, prijatelji knjige i književnosti, duha i duhovnosti!

Večeras predstavljamo dvije nove knjige Miljenka Stojića, a o jednoj od njih, knjizi »Rijeka«, dogovoreno je da priredim izlaganje. Recimo odmah na početku o kakvoj je vrsti knjige riječ.

»Rijeka« je zbirka članaka što ih je pisac objavio u međugorskom časopisu »Glas mira« u razdoblju od godine 1998. do godine 2002., dakle tijekom četiriju godina. Unutar toga razdoblja – 25. lipnja 2001. – dogodila se i 20. obljetnica ukazanja odnosno viđenja Gospe u hercegovačkom selu Međugorju.

Članci u knjizi nisu obični članci; oni su više od toga. Obuhvaćaju vjerničko-teološka razmišljanja i razmatranja, kako ona koja idu u korak s crkvenom godinom odnosno s razdobljima crkvene godine kao što su adventsko i korizmeno, božićno i uskrsno vrijeme, ali isto tako i razmatranja kršćanskih i univerzalnih ljudskih tema odnosno vrjednota i krjeposti, te aktualnih zbivanja u vlastitu narodu, posebice onih koja izravno dodiruju ili zahvaćaju Hrvate u Hercegovini, Bosni i Hercegovini i u cjelini hrvatskoga narodnoga bića.

Gledano žanrovski, tekstovi sabrani u knjizi nužno ulaze u ono što se tradicionalno naziva nabožnom književnošću, odnosno propovjedničkom i pastoralno–katehetskom, poučnom i moralističkom literaturom ili publicistikom. Članci, naime, ne ostaju samo na razini osobnih razmatranja, nego u sebe uključuju i dimenziju propovjedničke zauzetosti i svrhovitosti, jer su namijenjeni čitateljima, u prvome redu čitateljima vjernicima, s ciljem produbljivanja, oživljivanja i osvježivanja njihove vjere i njihovih vjerničkih nazora, njihova duhovnog života i njihova odnošenja prema aktualnim društvenim i inim zbivanjima.

Miljenko Stojić, plodan prozni i pjesnički pisac mlađe srednje generacije, prevoditelj i organizator brojnih aktivnosti u međugorskoj župi sv. Jakova, a sada i osoba na odgovornoj dužnosti tajnika Hercegovačke franjevačke provincije, potvrđuje se i ovom knjigom kao osobnost koja ide u korak s vremenom i koja promišlja kako aktualitete, tako i odnos onoga što je trajno i bitno s onim što je prolazno i što se događa u životima ljudi, naroda i čovječanstva. Razumije se, i kao osoba koja želi svoje uvide, spoznaje i tumačenja činiti javnima, a za to je nužan i izraz u onim formama i žanrovima koji su dostupni i svrsishodni.

Osim formalno-žanrovske, ima još jedna, mnogo bitnija i dublja poveznica svih ovdje uvrštenih članaka, svih razmišljanja i razmatranja, a to je svijest o blizini i prisutnosti Kraljice mira – popularno kazano – »Gospe Međugorske«. Stojić čvrsto vjeruje u autentičnost ukazanja, on u njima vidi vrhunaravni, transcendentni, božanski prodor u povijest i povijesnost – u naše doba i u naše vrijeme, u naše dane i noći, godine i razdoblja. Uvjeren je da to što Gospa govori vidiocima nije nimalo slučajno, nimalo izvan konteksta kako nacionalne, tako i općesvjetske, a nipošto izvan općeljudske povijesti kao, religiozno govoreći, povijesti spasenja. Za nj je ljudski život trajno suočavanje s izborom između Boga i ne-Boga, između Boga koji oslobađa za istinu, dobrotu i svoje kraljevstvo i svega onog što čovjeka zarobljuje ili ga sputava lažnim sjajem svoje nevrijednosti.

Stojić je na braniku kršćanskih vrijednosti, istina i vrjednota, a Kraljicu mira vidi kao važnu potporu u tome, kao poticaj i ohrabrenje, kao savjetnicu i pomoćnicu, dakle kao poučiteljicu i zagovornicu u kušnjama i vrtlozima suvremenosti. Ista je to Gospa uvijek: ona iz Svetoga pisma, ona iz Lourdesa, Fatime i Međugorja, ističe Stojić, a najjaču potkrjepu uvjerenosti u autentičnost ukazanja vidi u činjenici da u malo hercegovačko selo već tolike godine dolaze ljudi iz cijeloga svijeta da bi ondje potražili, da bi mnogi i našli svoj duhovni i religiozni mir, pomirenje s Bogom, da bi se u svojoj duši, umu i srcu obnovili ili obratili, da bi molili, osjetili snagu molitve, obnovili molitvenu i sakramentalnu praksu ili osjetili druge duhovne i tjelesne darove.

Sud o Međugorju prepušten je, dakako, autoritetu crkve, Svete Stolice, a pravorijek odanle još nije stigao. Svi znamo da je oko Međugorja bilo i još ima kontroverzi, kako u crkvenim redovima, tako i izvan njih, posebice onda kada su viđenja počela. Dopustite mi samo malu digresiju iz osobnoga iskustva. Upravo sam bio počeo služiti tadašnji vojni rok u Sarajevu – početkom srpnja 1981. – kadli jedne večeri na sarajevskoj televiziji čujem da se nešto »strašno« događa u Međugorju, uz kvalifikacije o obnovi »klerofašizma«. Od svega mi je ostala u pamćenju ta riječ »klerofašizam«, iako ni tada nikako nisam mogao pojmiti kako Gospa može imati ikakve veze s nečim takvim, ma koliko svi mi onda poznavali sva ona grozomorna etiketizirajuća i prijeteća sredstva iz arsenala jugoslavenske komunističke propagande.

No ondašnji režim – na stranu kvalifikacije – možda je ipak u biti dobro procijenio: u događajima u Međugorju osjetio je opasnost, pobojao se da bi moglo doći do takvih duhovnih kretanja koja u konačnici mogu ugroziti totalitarnu vlast i hrvatskome narodu – a počevši od zapadne Hercegovine kao jednog od najčvršćih uporišta državotvornoga hrvatstva, i kao jednoga od najkatoličkijih područja – s vremenom donijeti oslobođenje od tutorstva, dakle nacionalnu i vjersku i građansku slobodu i suverenost.

Upravo to jedna je od poanti Stojićevih razmatranja uvrštenih u knjigu »Rijeka«. On, naime, otvoreno ističe koincidenciju da je do deklaracije o proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske došlo točno na dan 25. lipnja – dakle na dan prvoga ukazanja Gospe u Međugorju, i to, dodajmo, točno deset godina nakon prvog ukazanja. Stojić vjeruje da je Kraljica mira donijela hrvatskome narodu – ali i drugim narodima i ljudima širom svijeta – dobre i opipljive plodove, naravno, uz uvjet da ljudi s ozbiljnošću i odlučnošću pristanu uz njezine poruke, uz njezinu logiku – koja je zapravo kršćanska, kristovska logika par excellence. A ta logika jest vrlo jednostavna, i Stojić ju na razne načine eksplicira: ona uključuje uporišta kao što su obraćenje, mir i pomirenje, molitva, postojanost i hrabrost u dobru, svrstavanje uz Boga, svjedočenje vjere i ustrajanje uz kršćanska načela, vjera u pobjedu nad zlima, povijesnim nedaćama i životnim nevoljama i kušnjama s Božjom pomoći. O odnosu, u svemu tome, prema Kraljici mira autor na jednome mjestu, u korizmenom razmatranju »Pranje ruku«, kaže: »Nemojmo odgovoriti time koliko smo puta bili u njezinu svetištu i slično, već odgovorimo time kako smo na dobro promijenili svoj život.«

U konfrontaciji s bespućima suvremenosti Stojić na jednome drugom mjestu, u tekstu »Biti svjedokom«, ističe: »Ako je zlo tako uporno, zašto mi ne bismo bili još uporniji? Bog nam se objavio, poveo nas kroz pustinju da bismo kasnije progovorili svemu svijetu. Čega se imamo bojati? Zar ispraznog bezboštva? Skupimo snagu i otvorimo se dobrim događajima oko nas. Samo će nas oni izvući iz svega besmisla i svih poteškoća.«

Osim domoljublja i kršćanske zahtjevnosti, Stojića isto tako atribuiraju i miroljubivost, odnosno franjevačka širina, ali i principijelnost, u ime čega progovara i na ovaj način: »Tko je, dakle, suvremen? Čini mi se da su to svi oni koji se trude oko mira i ljubavi. Njih nalazimo i na strani onih koji vjeruju i na strani onih koji ne vjeruju. U svima je njima isti Božji zakon, htio to netko priznati ili ne.«

Fra Miljenko je odan onome što sam naziva »međugorska duhovnost«, citiram iz članka »Ljepota hodočašćenja« iz g. 1988.: »Bez imalo dvojbe možemo reći da je danas međugorska duhovnost najjače duhovno žarište u suvremenom svijetu. Namjerno kažem ‘međugorska duhovnost’, budući da nije vezana samo za jedno mjesto ili nekoliko osoba. Može se živjeti bilo gdje na kugli zemaljskoj i može je živjeti bilo tko. Po sudu mnogih predodređena je razbiti nevjeru današnjega svijeta i u ljudska srca ponovno vratiti ljepotu Božje riječi. To zacijelo ne će moći učiniti raznorazni čisto ljudski poduhvati poput onog o osnivanju svjetske ljevičarske udruge, o čemu ovih dana čitamo u dnevnom tisku. Ljevičarski pogled na svijet jest život bez Boga. Takav stav doveo je do neizmjerne patnje milijuna ljudi u zadnjih stotinjak godina. Gospa je stoga progovorila i još nastavlja govoriti da bismo konačno ostavili sve šarene igračke i počeli se ponašati poput odraslih ljudi.«

Već je otprije znano značenje Gospe Fatimske – koja se ukazivala godine 1917., upravo kada se dogodila Oktobarska revolucija – u pogledu zla komunizma i u njoj sadržanih poruka, proroštava o oslobađanju od komunizma. Na to se, po Stojiću, nastavlja i Kraljica mira, a svi znamo da je velika uloga pripala u tom pogledu i papi Ivanu Pavlu II., kojega znamenitost Stojić ne propušta istaknuti. Kad je već o snažnim i duhovnim osobnostima riječ, treba primijetiti da Stojićeva razmatranja ne vrve citatima ili navođenjima imena za koja zna iz svoje lektire i obrazovanja. Tu su, osim spomenutih, još sv. Franjo, bl. Alojzije Stepinac, fra Slavko Barbarić i još jedva poneko ime. Naš autor usredotočen je na razvijanje vlastite misli, i to na takvo razmatranje koje, iako želi biti duhovno i moralno i spoznajno poticajno, pobuditi metanoju, ipak ne nastoji zabljesnuti čitatelja mnoštvom imena ni stilskim bravurama. Više je tu, dakle, kao što i naslov knjige kaže, riječ o mirnoj rijeci misli i života, nego o brzacima ili slapovima; o mirnoj rijeci koja teče široko i donosi život, pod pretpostavkom da izvire iz zdrava i životvorna izvora.

U ocjenjivanju ljudi i ljudskoga, fra Miljenko staje na stranu slabih i obespravljenih, a protiv silnika, moćnika i bogataša, koji misle da im je stalež u kojem su se našli dao time i neka posebna, veća prava nad drugima. Promjenu loših stanja i odnosa, a posebice unutarnje obraćenje i preobrazbu on očekuje od mladih, i često se obraća mladima, koji u tako veliku broju dolaze u Međugorje, pokazujući time da su u stanju oslobađati se od idola, moda i pomodarstava suvremenosti za ono dublje i više, za ono božansko u čovjeku, za bolji sutrašnji svijet, koji treba biti dostojnijim Božjih očekivanja i predokusom vječnosti.

Molitva, a napose molitva krunice, Marijine krunice, kojoj je, napomenimo i to, nedavno Sveti otac pridodao novih pet otajstava – Otajstva svjetla – za Stojića je sredstvo i izazov religioznoga obraćenja i rasta; bez molitve i poniranja u razmatranje božanskih otajstava nije očekivati čovjekov rast i bolji svijet. »Molitva i čišćenje svoje nutrine najjača su sredstva koja osvjetljavaju tminu i lome njezinu prividnu ljepotu. Svatko onaj tko ima potrebu za tminom ima neke skrivene namjere i treba mu pomoći izići na vidjelo i otarasiti se tih svojih zabluda. Kraljica mira uporno to radi iz godine u godinu…« (»Zveket lanaca«). A »pred nama su«, citiram iz ogleda »Proljeće«, »velike stvari i novo doba, kako kaže Kraljica mira. (…) Tko će sve poimence poslušati glas Kraljice mira ne znam reći, ali sam uvjeren da će to zacijelo biti hrvatski narod. Činio je on to i kroz povijest sve do današnjega dana. Čak su njegovi branitelji ginuli s krunicom oko vrata, kao kod nijednoga drugog naroda u povijesti do sada. Takav stav učinio ga je sposobnim probuditi proljeće u svojoj povijesti i početi živjeti slobodno na ovome svijetu poput mnogih drugih naroda. (...) Ja osobno vjerujem da naš narod ima dovoljno snage u sebi pobijediti sve svoje i sve zablude drugih oko svoje budućnosti.«

Sve to skupa autor više puta označuje i izrazom koji je u hrvatskoj kulturno-nekulturnoj javnosti na žalost tijekom protekloga desetljeća nepravedno ožigosan i izrugan – izrazom »duhovna obnova«. O njoj u knjizi možemo pročitati ovakvo određenje: »Duhovnom obnovom u nama se stvara područje u kojemu smo mi zaista mi i nitko drugi, sve druge prepoznajemo svojom braćom, a ne ljudima takmacima, Bogu dajemo dostojno mjesto i slušamo njegove zapovijedi, postajemo ljudi koji su odvažni i koji znaju što hoće. Kako bi to zaista bilo lijepo kada bismo neprestano znali stupati sa svojim Bogom. Postali bismo sretni i mi i drugi oko nas. (…) Budući da stanje nije sjajno, nije čudno što Kraljica mira ostaje ovako dugo na našoj zemlji. Uprla je sve snage da nam već jedanput dokaže da samo život s Bogom ima smisla, sve ostalo jest neozbiljna igra.«

Na religioznomu i autentičnomu Stojić utemeljuje i jedinu istinsku zaštitu ljudskih prava, odbacujući pristupe i djela onih koji zlorabe ideju o zaštiti ljudskih prava za neke političke, ideološke i manipulativne, dakle neautentične i nevjerodostojne svrhe.

Stojićeva razmatranja sadrže na više mjesta i izričit poziv na društveni angažman; u njima se ističe da kršćani trebaju uzimati stvar u svoje ruke kada je riječ o djelatnostima koje za predmet i posljedicu imaju sudbinu zajednice, budućnost naroda i svijeta. Pri tome je svjestan zla i otpora koji na tom planu postoje, a i recidiva nedavne totalitarne prošlosti odnosno problema materijalizma i vlastoljublja. U razmatranju »Lice i naličje« on kaže: »Svjetski prevaranti i sebeljupci, naime, htjeli bi tako ustrojiti svijet da se sve vrti oko njih i da nitko ništa o tome ne pita«, a onda – ističući važnost događaja Međugorja u općem procesu (do)tadašnje dekristijanizacije – zaključuje: »Svijet se treba progledati kroz nas, a i mi kroz svijet. Isus nam govori tako.« Odnosno, na jednom drugom mjestu (već spomenutom »Zveketu lanaca«): »Velika je, dakle, ali i časna odgovornost kršćana. Ne smiju sebi dopustiti stajati po strani i dopuštati da ovosvjetska zbivanja vode kojekakvi smušenjaci. Kršćani sebe trebaju staviti u srž današnjih zbivanja.«

I, na kraju, dopustite mi javno primijetiti još jednu koincidenciju. Knjigu kojoj je unutarnja poveznica Kraljica mira predstavljamo u podnožju ovoga hrama svjetske znanstvene i kulturne baštine baš na dan početka drugoga pravoga rata u novom stoljeću i tisućljeću, kojega posljedice još ne možemo ni dogledati, i kojemu se Papa tako izričito i čvrsto usprotivio. Do sada smo mislili da su se međugorske poruke odnosile u prvome redu, i možda samo, na one pogibelji s kojima smo se kao narod suočili početkom devedesetih godina; sada se obzori tjeskobe i strepnje šire. Ali se šire i obzori vjerničke nade kao odgovori na strepnje i tjeskobe. Knjiga koja je pred nama ima što o svemu tome reći.

Predstavljanje u prostorijama HKZ i Hrvatskog slova, Zagreb, 20. ožujka 2003.; Hrvatsko slovo, IX, 414, Zagreb, 28. ožujka 2003., str. 15.