Miljenko Stojić, Halo, ovdje Herceg Bosna, Naklada Bošković – HRsvijet – Gral, Split – München – Široki Brijeg, 2012.

Piše: Antun Lučić

Većina razmatranja i esejistički ostvaraji zahvaćaju pa i ulaze u strukturu životnih pitanja koja su, motreći iz povijesnoga kuta, znatno upleli usudi ljudi i kojima preostaje množiti ili dijeliti stvarnost s nadom. U trpećoj domaji i nepopustljivu kamenjaru ili ledini odrastanja kolumne iz prve ruke, unekoliko i iz rukava, a onda i iz drugoga zahvata, kroz ukoričenu knjigu – iznose načine mislećega i emocionalnog preživljavanja, bilo afirmativnih ili traumatičnih, a ovih potonjih je čini se uvijek više spram onih vedrih.

Ranije troknjižje ogleda fra Miljenka Stojića (Dragićina kod Međugorja, 1960.) čine književna razmatranja Ta vremena (1995.), Paljenje svijeće (1998.) i Raspretavanje vatre (2001.). Dalji porast interesa za rukopise u obliku ogleda, a koji imaju u sebi i raspravljačko, osvrtno ili esejističko, iskazuje 2007. godine, kada objavljuje knjigu Riječ po riječ podnaslovivši je književni ogledi. Poslije toga, nakon četiri godine, danjsko je svjetlo ugledalo njegovo djelo S druge strane, čiji podnaslov sabiru riječi (p)ogledi iz suvremenosti.

Ostvaraj o kojemu se ovdje zbori Halo, ovdje Herceg Bosna podnaslovno je pojašnjeno, sve ako i srodno ali i različno – (p)ogledi o društvu oko nas. Riječ je o široko zasnovanome svijetu upućenom u suvremenost, a iz toga ustupa mjesto kauzalitetu društva, ne samo onomu u kojemu jesmo takvi kavi jesmo nego i vanjskim i uvezanim kontekstima koji ga određuju. Tako je Stojićev interes, kao u kakvome skupnome studiju Stojić, znatno rastvorio zbilju kroz navedeno troknjižje, ponajprije kada je izlože interpretativnome nastojanju. Otuda svojim tekstovima i ne kani biti toliko tekstan koliko antitekstan, djelovati i širiti misiju djelovanja za bolje kulturne i uljudbene uvjete oko nas, baš kako i stoji u podnaslovu.
 

1.

Svojedobno smo nas dvojica, zajedno sa Srećkom Lipovčanom, urednikom književnog časopisa The Bridge (Most), zasnivali ideju da se napisi iz ovdašnjega ozemlja prozovu S druge strane granice. Čini se ovdje je izbjegnuta riječ granica, a ostalo je ono važnije; napisi u knjizi i djeluju kao da su bili negdje zamišljeni ili slani preko granice u kakav poligon u obrocima pa je od tih tekstova i sastavljena publikacija. Podsjeća na višekratne uratke Ante Kadića Iseljena Hrvatska, određenih napisa o piscima, pojavama i društvenim problemima koja su istina u inozemstvu ali dohvaćaju i domaće prilike.

Neki naslovi iz prethodne srodnice knjige S druge strane – (P)ogledi iz suvremenosti, izvorištem su knjizi koja je slijedi. Otuda i podsjećam i na četverostruko pobratimstvo potonje s prethodnom knjigom: sintagmama iz religijskoga i političkoga te intimističkoga života kao i s pjesmama, nazivima zbirki. Tako iz religijskoga dolazi referenca Ne boj se!; Ma, koje Međugorje!?; Putovi bijeli; U sjeni kraljevstva; Pepeo i prah... Iz sociološkog okružja mogu se pak referirati naslovi Tolerantan ili snošljiv; Otkvači, zakvači, prijatelju!; Obilježimo ih!; Navali, narode!... I kad stavi naslov Uspori, majstore!, podsjeća nas na pjesmu Slavka Mihalića, Majstore, ugasi svijeću. Ili U nebo zagledani može podsjećati na zbirku Marine Kljajo S neba cvjetovi. Ima i skoro subjektivnih naslova: A ti kako hoćeš; Dođi mi!; A da umijemo lice?; Reci ti meni...

Marljivo Stojićevo pero pohvata, doseže i lik i nalike stvarnosti, pronalazi putokaze i onamo i ovdje, halo baš ovdje gdje su se isprsila ili zamela zbivanja. Pritom istovremeno i paralelno širi pogled podastire kroz istraživački i čin kauze Fra Leo Petrović i 65 subraće. S različnih polazišta i tematizira i ne manje dotematizira pojave, probleme i moguće perspektive, nikako slučajno i bez uvida nego otvoreno, praktično i razborito. Nema tu hiperrealizma nego je prisutan opis stvarnosti i dakako osobna pojmovnost o svijetu. U njegovu pristupu stvarnost je već zahvaćena računalnom prethodnicom teksta pa onda i vraćanjem u javni tekst što će sve jamčiti da konačna svrha teksta nije tekstualizam za sebe koliko tumačenje, osporavanje ili pristajanje.

Po mnogo čemu novo, ali i jedinstveno, Stojićevo djelo Halo, ovdje Herceg Bosna – (P)ogledi o društvu oko nas (Naklada Bošković – HRsvijet – Gral, Split – München – Široki Brijeg, 2012.) nije podijeljeno na tematske cjeline nego je kronološki raspoređeno u motivske naslove. Na prvi pogled su jednostavni naslovi, primjerice Što ti bi, Jugovina, Krenuli smo, Ante, Ista ruka, Vrt... Objavljena je u Biblioteci 35 i tiskao je Gral iz Širokoga Brijega, i to digitalnom tehnikom na 170 stranica. Lekturu i korekturu je uradila Zdenka Leženić, uvelike vična i potvrdila se u tom poslu, a CIP zapis načinjen je u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. Na stranici iza kapitalnoga naslova navodi se da su svi tekstovi u knjizi objavljeni na portalu hrsvijet.net od listopada 2010. do listopada 2011. godine.

Dok Stojić piše zamišlja da govori, zamišlja i podastire gradivo a ne umišlja čitatelja, svakako izgrađuje pomnoga slušača. Njegovo pisanje ne prethodi mikrofonu, više je plodom snimki s terene, a i stanovito iskustvo je prošao kao vojni kapelan po bojišnicama. Trag prenosivosti s portala u knjigu je svojevrsna tranzicija, premještanje sadržaja duhovnosti u opipljivi, knjiški oblik koji obaseže nosive doživljaje. Ovakva su zamjenska svojstva u skladu sa stihom Vladimira Nazora o prevođenju: »Iz tuđih čaša sok ja ne prelijevam u pehar naš«.
 

2.

Po raspravljačkome diskursu, i gledajući podnaslovno, ovo Stojićevo djelo podsjeća na knjigu Predraga Kordića Ogledi i pogledi, objavljena 1993. godine. Ova prethodnica na srodan način propituje društvenu zbilju, jezik i pjesništvo. Međutim u nutrini, kako je pokrenuta i što sve zahvaća, Halo, ovdje Herceg Bosna rabi blisku tematiku i više je na društvenoj skali. Neki je njezin odjek i u pregrštu pjesama Mile Lasića Iz kamena život se rađa, uvršten u »lasićevsku« obiteljsku stihozbirku Odjek trenutka (čitateljima predana 2011. godine). Rečeni ciklus dosuđenu nam zemlju prihvaća kao majku i vodilju pa joj Lasić iznosi molbu: »u tami/ Daytona/ ti mi budi/ zvijezda vodilja«. No internacionalni povez »halo, ovdje« u Stojića je produbljenje savjesti i odgovornosti nad društvenim promicanjima i zastojima.

Kroz zapise Stojić donosi okvire, odnose i zamjećuje dodire o društvenome životu koji je sastavnicom povijesnoga trajanja. Iz njegovih tekstova se daju prepoznati vrela i krugovi u kojima je mislio, sociokulturni ambijent iz kojega je motrio događanja, ali je literarnim darom načinio i izvjesne retoričke osvrte na zbivanja. Uvidio je da mnogim bjelosvjetskim veličinama nisu dobrodošli njegovi sunarodnjaci. Ušao je u podsvjesne podvale koje iskazuju te nazovi veličine pa stavlja na papir njihovu nakanu: »Samo da još ti tvrdoglavi, državotvorni Hrvati ne smetaju.« (str. 71.) Iz spleta retoričkih zahvata osobito su česti oksimoroni, kao u dijalektalnoga pjesnika Drage Ivaniševića, kojima upućuje na rasape ideala. I kad čitatelja vraća unatrag, na razinu evokacije, biva itekako aktualan. Kao angažiran publicist koji u pozadini promiče pjesničku duhovnost, pisanje će prihvaćati kao bitno dotematiziranje stvarnosti ne gubeći nikada u tomu moralni čin.

Smještajući i komunikološki se uzdajući u razvidne poglede i neke unutarnje i vanjske kontekste u prostoru i vremenu, Stojić uspijeva izvući bitnosti iz procesa događanja i mišljenja. Tako je stvorio svojevrsni mozaik ideja i ostvarenja duha. Njegov napor ne podliježe unaprijed tretiranim fenomenima niti ogradama svijeta. Radije se usmjerava opisati nastajuće procese koji izrastaju iz neposrednih snimki društvenih događaja. Iskustvo borbe i svanuće dana nakon njezina uspjeha je nužnost. Taj kauzalitet »stojićevski« mar promiče i onda kad se pita za povijesni naziv Herceg Bosna, a pomišljamo da je to i nazivnik za (ne)pisani vjeruju knjige. »Htjedoše je uništiti, izbrisati joj spomen. Međutim, osta u našim srcima i tako je do dana današnjega.« (str. 7.)

Svako malo uvidimo da se tinta Stojićeva zainteresiranoga prikazivača i volterovskoga komentatora usprotivljuje iracionalnim paralogikama, a u takvoj pobuni zadržava se na analogijama, sugestijama i evokacijama iz povijesti i narodnoga iskustva. I u bilješci Ivice Luetića na unutarnjem ovitku knjige navodi se da je Stojićev glas »autentičan, na trenutke polemičan, a u cijelosti glas čovjeka koji argumentirano piše o svemu što se događa«. Sve da i pristanemo na pomisao da se radi o izvjesnom ljetopisu s hercegbosanskih krajeva to niša ne umanjuje na snazi kazivanja, vrijednosti njegova poretka i znatnoj snimci zbilje.

Možemo se suglasiti s nagovorom fra Lucijana Kordića koji esejima i zapisima Krateri i gejziri iz 1978. ne opservira samo pisce nego i pisce koji su angažirani, pa onda i za Stojića tvrditi da »nije nipošto dostatno biti samo pisac, nego i borac za neki ideal; i ideju i stvar. To piscu daje potrebni ugled, veže ga uz konkretnu ljudsku sudbinu.«

Presjek društvenih antinomija prelama se kroz Stojićeve retke. Iako se služi ovovremenim provizorijem njegova se rečenica ne zadržava na tomu, sagledava poruke sve dublje i sve dalje. Takvo što polazi za perom jer stvara pristupačnim jezikom, staloženim i nadasve umnim, vazda sugestivnim i nerijetko u iznenadnoj spretnosti i dosjetljivošću mišljenja. Zamjetna je u tomu iskrenost izlaganja, opserviranje usputnih i nosivih pojedinosti kojima je okrenut. Otkriva se to i povijesnoj promisli: »Otkada Turci nalegoše na Herceg Bosnu, puno toga ne ide kako treba. Razbiše je i ti se sad snađi. Onda dođe Austro-Ugarska pa srpski pucnjevi u Sarajevu i milijuni mrtvih nakon svega, zatim Britanci, masoni, probisvijeti...« (str. 142) Zadovoljština u Stojićevu tekstu se prima jednako kao i upućenost u refleksivne preokupacije koje su nužne za pristup i oblikovanje stvarnosnih situacija, ali vazda u očitoj srži, pri njihovoj spremnosti i nespremnosti na mijenu.

3.

Male a uputne dotematske riječi u podnaslovu »oko nas« mogu biti shvaćene i kao »o nama«, pogotovo jer se nadolazeći redci sklanjaju od pokušaja hermetizma. Namaknute se rečenice pokazuju kao razgovor s drugima i drukčijima, upućivanje su da neki iza ili treći iz totalitarnoga društva čine na zavadi autentičnih naroda. To su svojevrsni galebi koji galebare i posvađuju, kao da su s onog broda Galeb kao simbola bivše petokolonaške djelatnosti. Kao angažiran čovjek i svećenik, pisac, nikada ne će biti dogmatski jednosmjeran jer je u evanđeoskome duhu i uviđa kako je to ovdje kod nas, kako bi to moglo biti kod nas. Izgleda kao da strance izvješćuje o prilikama koje vladaju ovdašnjim ljudima, kakve se sve stvari događaju u balkanoslovlju.

U završnom ogledu, kronološki mjerljivo preko pedeset tjedana pisanja, dakle kroz dvanaest mjeseci avanturističkog bilježenja o prilikama u ovdašnjemu životnom, društvenom i duhovnom ambijentu. Upravo taj posljednji napis naslovljen je Vremena i u njemu priznaje da je kroz jednogodišnje bilježenje htio privući i zadržati pozornost na područje zanimanja i o ljudima i prostoru i vremenima koja su »zaista mutna i treba ih nastaviti bistriti« (str. 161), zapravo i razbistriti poput ugradnje u računalo kakvoga boljeg operativnog sustava. Kroz ostvarene retke, dakako za čitatelje i sebe, kemijski je razložio da su nekima čak i domovinska vremena najgora pa isisavaju krv protiv dolazećeg slobodnoga doba obilježenog ponajprije demokracijom. Bez ikakve zadrške zato i zasvođuje napise stavom da se »tek u zajedništvu mogu razbistriti bilo kako mutna vremena«. Ukoliko izloženomu treba dometnuti usputnu misao ona bi se odnosila na moguće poboljšanje knjige. Recepcijski bi bilo prihvatljivije da je načinjeno i kazalo imena, a time bi se razabranije, upućenije prilazilo knjizi i otraga i sprijeda, time i kroz sredinu knjižnoga bloka.

Pisac ovih ležernih a posvješćujućih razmatranja, načinjenih od zbirke napisa koji svojim mnijenjem prate društvene uspone i još više padove, svjedokom je vremena i minulih događaja, jasan je i određen, ne i nužno mimetičan. Sebi je stavio u zadaću ono što bi rijetko tko od nas stavio jer se njegova izoštrena igla na kompasu pisanja ne smiruje. A i kako bi se umirila kad među prvima uočava, raščlanjuje, zaključuje. Tako je u buci raznih glasova Stojić dostatno avangardist kako već i dolikuje značajnijim piscima 21. stoljeća. Proizlazi da kroz publicističku govori o antipublicističkim stvarima i fenomenima, a ovi potonji opterećuju i traže rasvjetu pod sve sivljom dugom svijeta.

Antun Lučić

Osvit, 1-4, Mostar, 2012., str. 151. – 157.; hrsvijet.net, 9. lipnja 2013.