Prođe papa Benedikt XVI. Hrvatskom, ali dojmovi nikako da se slegnu. Bilo je previše dobro da se zaboravi za nekoliko trenutaka. Obavio je to »momački«, mogli bismo reći. Snagom svoje službe i svoje pojave posjeo je pred sebe i mlade, i stare, i učene, i neučene, i one s vlašću, i one bez vlasti, i svece, i hulje. Govorio im je kao ono nekada Isus na obalama Genezaretskog jezera. Čak je i oluja tu bila. A on je neprestano ponavljao da se ne bojimo, imamo pravo na svoje dostojanstvo i na svoje mjesto pod suncem.
Zbog opravdanih razloga nisam bio na Trgu bana Jelačića kad se skupila mladež i zajedno sa svojim papom razmišljala i molila. Jedan iz njegove pratnje reče da ga se najviše dojmila tišina u kojoj se molilo. Među više desetaka tisuća mladih mogao se čuti pjev ptica. Odmah sam se sjetio svjetski poznatog molitvenog mjesta Međugorja. Početkom kolovoza također više desetaka njih, samo sad skupljeni sa svih strana svijeta, mole, pjevaju, razmišljaju. Također se čuje pjev ptica, i to nekoliko dana. I nikome se nikuda ne žuri. Mladež je pronašla svoj svijet.
Jedino mi se nisu sviđala uspoređivanja prijašnjeg i sadašnjeg pape. Kao, onaj je znao govoriti, približiti se mladima, ovaj to ne zna, ukočen je. Jednostavno su promašili bit, a mladi su je prepoznali na prvi pogled. Obojica su govorila iz duše, potpuno suvremenim rječnikom. Mislili su na stvari koje se događaju sada i koje se mogu razriješiti ili uklopiti u naš hod prema nebeskim visinama. Nema čovjeka koji ne osjeća taj poriv. Priznao je to i današnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović koji reče da je nevjernik, ali da u dubini duše s onima koji vjeruju dijeli zajedničke stvari. Zbog toga treba pustiti pape da djeluju na svoj način. Ivan Pavao II. bio je čovjek pozornice i tako se izražavao, ovaj je čovjek knjige i tako se izražava, sljedeći će biti... Ali, ponavljam, sržno je uvijek isto, inače povezanosti s onima otvorenog duha nema.
Dok gledah pozdravljanje s Papom onih koji su dobili tu povlasticu i njihovo ljubljenje njegove ruke u znak priznanja, primijetih da su oni oko predsjednice hrvatske vlade uglavnom mu ljubili ruku, a oni oko hrvatskog predsjednika uglavnom nisu. Upali mi se žaruljica, ne ona politička jer spomenuto zapažanje nije bilo na tom tragu. Opet uglavnom, ljudi u tim taborima djeca su onih koje je vlast progonila i djeca onih koji su tu vlast imali. U svakodnevici se to uglavnom svodilo na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Bi mi žao zbog svega. Ipak, ostaše mi svijetliti u srcu one predsjednikove riječi. Na tragu su, iako vrlo blijedo, one Tuđmanove pomirdbe koju nemilosrdno šutaju još tamo od početka ovoga stoljeća i tisućljeća. Šteta! Ona je ono bitno, ono što bi trebalo proizlaziti iz svakodnevnog djelovanja na raznim razinama hrvatskog društva s obje strane granice. Potpuno isto kao kod papa. Svatko govori na svoj način, ali srž je ista.
Ne znam je li pomirdba rukovodila mladu hrvatsku spisateljicu Ivanu Simić Bodrožić kad je pristala nastupati u društvu onih koji pri rukovanju s papom nipošto ne bi poljubili njegovu ruku iz mnogo razloga, ne samo vjerskih. Nešto ju je zacijelo rukovodilo. Osvijestila se nakon one glasovite kave s današnjim hrvatskim predsjednikom. Javno je obznanila što su pričali, jer ju je sve duboko povrijedilo. Pozvali su je, kći je ubijenog vukovarskog branitelja, a predsjednik nema pojma zbog čega je došla. Bilo je tu i prijepora oko Vukovara i Paulin dvora. Da dalje ne prepričavamo. Posljedice su ubrzo bile tu. Nije dobila nagradu za najbolji roman, a smiješila joj se itekako, izdavačke kuće koja ju je nekada držala, ne baš kao kap, na dlanu i koja nedavno izdade neko djelo opskurnog pisca, nemam pojma čijeg, Đure Vilovića. To je onaj što se rodi u Brelima, roditelji su mu bili Hrvati, uđe u sjemenište i postade svećenik da bi u Drugom svjetskom ratu završio ništa manje ni više nego u štabu Draže Mihajlovića. Podrazumijeva se da je prije toga odbacio svoje svećeništvo i još mnogoštošta. Kažem, ne znam što Ivanu nagna očijukati s takvim društvom. Osim želje za pomirdbom, možda nedovoljno životno iskustvo. Ali, neka ona sama na to odgovori. Uostalom, odrasla je osoba i ima se pravo družiti s kim hoće. A da svaki naš životni potez ima svoje posljedice, ima.
I što sad? Znam samo da na glavu ne ću stavljati onu kapu sa zvijezdom što je voli naš predsjednik. Pod njom su do Vukovara mnoge ubili, da bi tu nastavili istim zanatom. Ona je simbol ideologije koja truje dušu i tijelo. Raspamećuje čovjeka i čini od njega zombija. Papa, pak, progovori o savjesti. Radije ću ići i na svoju kapu staviti njegov simbol, onaj simbol koji namijeniše talogu društva, a Isus ga učini znakom pobjede: križ.
Miljenko Stojić
Mi, XXXIV, 6-8, Zagreb, 2011., str. 16.