Svi znamo da je zrcalo malena jeftina stvarčica koja nam kaže kako izvanjski izgleda naš lik. Za pogled unutra treba sasvim nešto drugo. Opet je jeftino, ali jest zahtjevno. Znamo li to, ili još bolje, znamo li što je to?
Ne ogledamo se samo mi ljudi. Čini to i država. Kažu da se takvo zrcalo zove »izbori«. A što je sa svakodnevnim življenjem, s neispunjenim snovima pučanstva…? O tomu se obično ne želi govoriti u ovome obliku. Govori se najviše o tomu pred spominjane izbore kada sve pršti od uzleta, spasonosnih rješenja, jednostavno svitanja posve novoga življenja. Znamo dobro kako to obično završava.
U BiH još je jedanput političko zrcalo stupilo na pozornicu. Slika koju je pružilo nije sjajna. Pučanstvo ogledavanje nije previše zanimalo. Negdje oko 38% zaokruživalo je tamo neke likove i stranke. Htjeli su time reći da se ne predaju, unatoč tomu što znaju da je više-manje svejedno kako glasuju, na kraju će biti onako kako je zacrtano. Kako to? Jednostavno. Nešto se može »popraviti« već pri samom brojanju glasova, drugo se »popravlja« na različite načine. Političari koji su osvojili vlast tako ne mogu stvari postaviti sukladno povjerenoj zadaći, već to drugi čine, ako se bune ili previše govore kažnjava ih se, skida s položaja i slično tomu. Pučanstvo ih žali, iako zna da i to netko mora biti. Valjda je ovo prolazno stanje, valjda će i ovdje stići ta bajna Europa, valjda će nam dopustiti da sami sve to shvatimo, valjda… Zanimljivo je uz to što je zrcalo jedno jedino, ali daje dvije, za neke tri slike, a kažu ima ih i više ako im se pribroji Brčko i Mostar. Tko može shvatiti neka shvati! Meni ide teško. Radije ću i dalje u onu kutiju ubacivati onaj papir, nadajući se da će pamet na kraju ipak pobijediti.
Branitelji sve ovo malo teže doživljavaju nego ostali. Ginuli su za velike stvari i taman kada su mislili da su mnogo toga postigli, čarobni štapić je zamahnuo i sve se počelo pretvarati u ružan san. Stiskli su ih da i sami u to povjeruju, ali im se to nije dalo pri zdravim očima, a ako su njih izgubili pri zdravoj pameti. Ne mogavši izdržati neki su posegnuli za očajničkim sredstvom: oduzeli su si život. Pribrojili su se onima iz Hrvatske, odnosno taj očaj prelio se ovamo. Čudi me kako to odgovorne vlasti ne zaustave. Ta već su mnogo toga zaustavili da se ne prelijeva preko granice, a ovo im ne uspijeva. A tako je sve jednostavno. Treba samo branitelje uvažavati, poslušati koje su to njihove muke i rješavati ih zajedno s njima. Samoubojstva će tada postati tako redovita kao i kod svega ostaloga pučanstva. No, dok odgovorni sve ovo shvate bilo bi dobro kada bi branitelji pronašli snage svoje nezadovoljstvo iskazati na neki drugi način. Oni što danas tako bahato odlučuju, proći će, ali ostat će velike vrijednosti za koje se uvijek isplati boriti i živjeti.
Smiješim se sebi u zrcalu. Ustvari, ja se to hrabrim. Moja nutrina poput spužve upija događaje oko mene i kuša ih preraditi. Nije lagano, na ovu zemlju raznorazni su nalegli poput komaraca. Odnose, čerupaju, uništavaju. Da bi popravili sliku koju zrcalo daje, sude druge zbog svega toga, objašnjavaju nam što bismo trebali vidjeti. Slušamo ih. Njima se čini da su uspjeli. Kada zastor padne, odlazimo nastojeći što prije zaboraviti predstavu. Treba mnogo toga učiniti i nemamo više vremena za gubljenje. Glumci iz predstave viču za nama, a mi uporno odlazimo. Neka svojim gazdama objasne što je bilo, a mi ćemo objasniti svojoj djeci. Zrcalo nas vječnosti čeka.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. listopada 2004., 21.00 – 21.45.