Nepravda zatiranja hrvatskoga jezika, školstva i kulture nije započela prvim ratnim djelovanjima. Moglo bi se reći da su oni tek tada počeli slobodno živjeti, ma koliko to protuslovno zvučalo. Današnje poteškoće započele su nepravednim i pogrješnim političkim okvirom nastalim u Daytonu. Tri naroda stjerana su u dva entiteta ili bolje rečeno u dva područja za svoj cjelokupni društveni, politički, kulturni i vjerski razvitak. Zdrav razum nam kaže da netko od njih troje mora ustupiti mjesto onima drugima. Jesu li to Hrvati? Međunarodna zajednica svakako će reći da stvari tako ne stoje. Kako onda stoje? Možda smo dio bosanske nacije, manjina…?

Iz nedostatna političkog okvira nastale su i nastaju današnje poteškoće hrvatskoga školstva i kulture u BiH. Daytonski sporazum, ustav F BiH, ustav BiH više ili manje izričito Hrvatima, Bošnjacima i Srbima jamče pravo na svoje školstvo i kulturu. Ipak, stvarnost izgleda drukčije. Najprije smo izgubili jednu od bitaka za javna glasila na svome jeziku. Nastavili su tenkovskim rušenjem našega gospodarstva, a onda su započeli političke progone kao u najgore vrijeme komunizma. Sada je na redu školstvo. Nakon toga dolazi progon jezika na svim razinama, odnosno zatiranje hrvatske kulture. Dogodi li se sve to i dopustimo li sve to, hoće li i dalje biti konstitutivnog hrvatskog naroda na prostorima BiH, hoće li biti kao manjina ili ga uopće ne će biti, budući da i manjine moraju imati svoja temeljna prava?

Udar na školstvo i hrvatsku kulturu u BiH trenutno se provodi pod plaštem »reforme visokog školstva« i »ujedinjenjem dviju škola pod istim krovom« zbog tobožnje štednje. Nitko razuman ne dovodi u pitanje reformu, ni štednju. Potrebno je visoko obrazovanje uskladiti s Bolonjskom deklaracijom i Lisabonskom konvencijom o priznavanju diploma u visokom obrazovanju. BiH je uvijek bila dio Europe, pa i onda kada je bila pod Turcima, a tako će valjda i ostati. Temelje književnosti u BiH udarili su marni franjevci tijekom burnih stoljeća, što je dostatan razlog za gore izrečenu tvrdnju. No, sada se hrvatski jezik, školstvo i kultura dovode u pitanje. Ova tvrdnja ne znači da je hrvatski narod protiv zajedničkih jezgri, protiv kolanja učenika i studenata s jedne škole i sveučilišta na drugi. Ovo samo znači da te zajedničke jezgre hrvatski narod ima pravo učiti na svom jeziku, sa svojim nastavnim planom i programom. O svemu tomu trebao bi se brinuti hrvatski Zavod za školstvo. Zbog toga je nemoguće ujedinjenje dviju škola na način kako su to zamislili međunarodni činovnici: jedan ravnatelj, jedan školski odbor, govori jezikom kojim ti se svidi… Toga nigdje u svijetu nema. Isto tako nitko nema pravo dovoditi u pitanje opstojnost jedinog sveučilišta na hrvatskom jeziku u BiH. Dnevne novine javljaju da političari unatoč svim upozorenjima, pritiješnjeni međunarodnom zajednicom, obično šute. U tijelima vlasti neki drugi običnim podizanjem ruku nameću još jedan nepravedan zakon. Hrvati, kao najmalobrojniji narod, nemaju dovoljno tih ruku. Opet, to kao nije nikakva poteškoća, a trebala bi biti i te kakva, ako želimo graditi održivu državu BiH. Što nam je, dakle, činiti? Vrlo jednostavno i vrlo teško: boriti se svim raspoloživim demokratskim sredstvima. Zakon i pravda su na našoj strani.

Po meni su tri skupine koje bi trebale predvoditi sadašnju borbu za pravedan politički okvir za hrvatski narod u BiH i za ostvarivanje svih njegovih prava, pa tako i prava na svoj jezik, svoje školstvo i svoju kulturu. Te skupine su: Crkva, intelektualci i političari. Kako se prilike budu smirivale, ostajat će samo jedna skupina: političari. Čini mi se da se Crkva trudi koliko može. Neprestano upozorava na nepravde učinjene hrvatskom narodu, a mi ovdje spomenimo samo dva zadnja istupa koji se odnose na pitanje hrvatskog školstva i kulture u BiH. Prvi je istup bio onaj Franjevačkog provincijalata glede skidanja imena fra Dominika Mandića gimnaziji (4. ožujka 2004.). Drugi je bio izjava sa zajedničkog sastanka BK HR i BK BiH (17.-18. ožujka 2004.). Hrvatska javna glasila opširno su o svemu izvijestila, čak smo se nakon dugo vremena vidjeli u Dnevniku HRT-a. Valjda su to čula i druga dva naroda i valjda su to čuli i predstavnici međunarodne zajednice! Druga skupina, intelektualci, bore se i šute. Hvalevrijedno je utemeljenje HIK-a '04 koji pokušava udružiti sve te intelektualce koji se bore na razne načine. Oni koji se ne bore uglavnom govore da politička pitanja ne bi smjela nadvladavati nad čisto jezično-kulturnim pogledima. Zaboravljaju da je jezično pitanje uvijek bilo i političko pitanje i da ne živimo u takvom političkom okviru gdje su zadovoljena sva naša prava, pa se možemo bez opterećenja baviti pitanjima struke s ovoga ili onoga područja. Treća skupina, političari, uglavnom šute. Trznuli su se malo u zadnje vrijeme, pa su hrvatski ministri za prosvjetu kulturu i šport iz 5 županija 19. ožujka 2004. glede jezika i školstva potpisali izjavu ili priopćenje, kako se trenutno to objašnjava. Rekli su tamo mnogo dobroga, nedoumice stvara samo sljedeća rečenica: »Razmatrajući pitanje administrativnoga ujedinjenja škola, ministri su već poduzeli sve potrebite radnje iz svoje mjerodavnosti i ista pitanja uputili u daljnju proceduru osnivačima škola«. Što ovo znači? Je li ovo cijena koju trebaju platiti da ih međunarodna zajednica ne bi skinula s dužnosti koju obnašaju? Očito jest! Bilo kako bilo, nemojmo se iscrpljivati napadajući ih zbog ovoga ili onoga pogrješnoga poteza, obično napravljenog pod prisilom, već se iscrpljujmo da zajedno s njima ukazujemo na nepravde nanesene hrvatskom narodu. Jedna je od tih svakako i ta da političari ne mogu slobodno predstavljati htijenje svoga naroda koji ih je izabrao, već trebaju predstavljati tumačenje toga htijenja koje daje međunarodna zajednica.

Govorimo o jeziku, školstvu, kulturi hrvatskoga naroda u BiH. Što je s ostala dva naroda? Sve što zahtijevamo za sebe trebamo zahtijevati i za njih. Država BiH nikada se ne će uspjeti izgraditi sve dok sva tri njezina naroda ne budu imala sva demokratski dopuštena prava. Sve drugo vodit će i vodi u dijeljenje BiH po ovom ili onom ključu. Rekoše da je međunarodna zajednica došla na ove prostore da bi sačuvala BiH, odnosno onemogućila svako dijeljenje! No, negdje nešto nije u suglasju, zar ne?

Miljenko Stojić

Sastanak Koordinacijskog odbora HIK-a '04, Mostar, 25. ožujka 2004.