fra Miljenku Stojiću

Kroz Tvoje prste, kao kroz klepsidru mijena,

Poteku rijeke bola, i suze, i osmijesi smrti,

Povorke osamljenih žena. Dječica napuštena,

Mnoštvo ranjenih veterana. A vrijeme teče.

Klupko života se vrti i poslije ljudske smrti.

Kroz tvoje prste, stihom snovima obrubljenim,

Puze kolone Hrvata. Nevinih. Pobijenih.

Pjesniče, brate, i mene jeza hvata

Od slika prošlosti i straha da domovinu Hrvata

Ponavljanje zlurade povijesti čeka...

Kroz tvoje prste, stihove srcem isklesane,

Ja ipak osmijehe slutim i nadom krunim

Noći neprospavane. Čvrstom vjerom se tješim

Da čovjek sam i premda često griješim,

U dobro vjerujem, ne u krvave dane!

A znam da Bog nas i po dobrim djelima sudi.

U danima što moraju doći

Nek pjesme Tvoje

U đerdan vjere se nižu,

Nek sretnu sudbu kroje

Čovjeku sve to bližu.

U crnoj zlogukoj noći,

Pjesniče, Ti svjetionikom budi!

                                         12. studenoga 2016.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 30. lipnja 2017.; Motrišta, 98, Mostar, str. 27.