Razgovor s Miljenkom Stojićem, istaknutim hrvatskim franjevcem, književnikom i novinarom

Poštovani gosp. Stojiću, budući da ste vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij u svojoj biskupiji, razgovor bismo započeli tim temama. Dokle ste došli sa svime tim?

Kolikogod na oba polja posla ima napretek, držim da on uspješno ide naprijed. Hvala svima koji su mi pomogli i pomažu pri svemu tome.

U postupku mučeništva hercegovačkih pobijenih franjevaca došli smo dotle da smo ispitali mnoge svjedoke, pronašli mnoge dokumente i otkopali posmrtne ostatke 6-orice pobijenih. Uz put smo pokrenuli web portal pobijeni.info, glasilo Stopama pobijenih, izdavanje knjiga, brošura, letaka..., jednostavno nastojimo predstaviti svoj rad pučanstvu ne da bismo se hvalili, nego da bismo na taj način dobili nove podatke i spoznaje. Trenutno po propisanim pravilima slažemo dokumentaciju kako bismo je predali mjesnom biskupu don Ratku Periću da bi tako službeno sve počelo na biskupijskoj razini koja je ustvari najvažnija i najzahtjevnija. Što se sada prikupi i kako se sada postave stvari odlučit će što će u konačnici biti s kandidatima koje predlažemo za mučeništvo, odnosno za blažene i svete.

Neki koji sve ne razumiju ili ne žele razumjeti pokušavaju nam prigovoriti da se ide previše u širinu. Zaboravljaju kako je jedan od bitnih propisa u postupku mučeništva da se sve stavi u povijesne okolnosti i na taj način razjasni jesu li ubijeni iz mržnje prema vjeri ili se to dogodilo zbog drugih razloga.

Kao povjerenik Komisije naravno da nastojim odgovoriti povjerenoj mi zadaći. Trenutno nam je glavni posao popisati sve pobijene katolike na našem području i onda između njih izdvojiti kandidate za mučeništvo. U našim biskupijama, Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj, sve je puno lakše jer je ustvari posao popisivanja pobijenih napravljen već 1989., izuzev župa Mostar i Nevesinje zbog opasnosti da se ne stvori previše buke i da to onda komunistički režim ne zaustavi. Najzaslužniji je dakako tadašnji biskup Pavao Žanić koji je župnicima uputio službeni dopis potakavši ih i ohrabrivši ih na to.
 

»Slučaj Perković« ponovno je aktualizirao pitanje sankcioniranja komunističkih zločina kao i s njime povezano pitanje lustracije. Kako gledate na mogućnost da u budućnosti dođe do obračuna s komunističkim nasljeđem?

Ne bih rabio riječ »obračun«. Radije uzmimo riječ »razgradnja« ili nešto slično. Nismo, naime, ni na koga ljuti, nikoga ne mrzimo, ali budući da smo razumni ljudi prepoznajemo da je jednostavno nemoguće kao čovjek živjeti s komunističkim nasljeđem na plećima. Komunizam u svojoj biti i u svojoj praksi gazi sva temeljna ljudska prava, da budemo kratki i precizni. Zar je uopće potrebno govoriti da je to dokazao u našim krajevima, zar pamćenje puka te mnogobrojni pojedinačni grobovi i masovne grobnice rasute diljem Lijepe naše s obje strane granice i susjednih država to bjelodano ne dokazuju? A prisjetimo se i raznoraznih rezolucija europskih političkih tijela, kao i trenutnog nastojanja da se u čitavoj Europi zabrani komunističko nasljeđe i njegova obilježja. Nije stoga pogriješio naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman i drugi kad su govorili o duhovnoj obnovi hrvatskog društva. Treba se obnoviti u svojoj dubini, odbaciti komunističko nasljeđe, bez obzira vjerovao u Boga ili ne. Mnogi su mu se smijali zbog toga. Danas itekako vidimo da je bio u pravu, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što nas je to komunističko nasljeđe ostavilo bez posla, rasprodalo nam sve vrijedno što imamo, povezalo nas s opasnim političkim tendencijama... U vrijeme »tuđmanizma« bili smo ozbiljna, priznata država, k tomu pobjednička država u nametnutom ratu, u ovo vrijeme »mesićizma«, »josipovićizma« i sličnoga, gdje smo zapravo? Ne znamo čak ni tko nas je napao, razvikani mediji kažu da je to bio neki »agresor«.

Kakvo je stanje u BiH glede suočavanja s posljedicama komunizma?

Gledamo li na ono što čini država, ako je uopće ima, onda je stanje gore nego u državi Hrvatskoj. Međutim, mi ovamo nismo prekrižili ruke i stali kukati, nego smo zavrnuli rukave i odlučili učiniti što se trenutno može učiniti. Pa smo tako do sada na razini 9 općina pokrenuli Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Istina, namisao je potekla iz okrilja rada naše Vicepostulature, ali su je svjesni pojedinci svesrdno prihvatili. Na taj način istražuje se onaj povijesni okvir potreban za rad Vicepostulature, a s druge strane društvo se oslobađa komunističkog nasljeđa i dostojno pokopava svoje mrtve. Kao plod toga rada navedimo zajednički pronalazak pobijenih franjevaca i civila te bilježenje mnogih svjedočanstava. Tako smo uspjeli doći do 128, a ima ih još, mjesta na Širokom Brijegu gdje je pokopana samo jedna ili više žrtava koje su komunisti pobili za onih nekoliko dana koliko im je trebalo da na Širokom Brijegu uspostave svoju vlast u veljači 1945. i nastave za Mostar. Isto tako pokrenuli smo i koordinaciju spomenutih povjerenstava na razini Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a) u liku Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat. Između ostalih stvari taj Odjel 23. kolovoza svake godine redovno obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma na platou Bile gdje bi se trebalo graditi veliko Groblje mira.

Konzervativne udruge kršćanskog predznaka posljednjih godina pokazuju znakove sve jačeg uključivanja u društveno-politički život Hrvatske. Kako gledate na te procese?

Bez obzira što je uobičajeno te udruge zvati konzervativnima ja ih ne bih tako zvao. One su za mene itekako progresivne. Konzervativno je ono što nas nastoji vratiti godinama unatrag. Zbog toga domoljublje, zdrava obitelj, briga oko ćudoređa nije konzervativizam, nego progresivizam. Konzervativizam je ova raspojasanost koja nam se pokušava nametnuti na svakom koraku. Ta imali smo to dok smo još živjeli u pećinama, ako je točna znanstvena tvrdnja. Trebalo nam je i treba nam dosta vremena načiniti korak dalje. Kršćanstvo je to itekako dokazalo. Kad je cvjetalo, tamo u plodonosnom, ne mračnom kako kažu, Srednjem vijeku, živjeli smo dostojno ljudi. Razbuktala se umjetnost, razbuktala se znanost, razbuktalo se gospodarstvo. A onda nas neki prosvijetliše pa se počesmo ponovno vraćati prema pećini. Ali da ne bismo otišli predaleko, recimo da zdrave humanističke i kršćanske ideje moraju prodrijeti u suvremeno društvo. Zbog toga se kršćani trebaju što prije osloboditi zablude skovane u Francuskoj revoluciji da vjera nema što tražiti u društvu. Ako bi to bila istina, onda ni nevjera nema što tražiti. A je li i jedno i drugo moguće iščupati iz društva? Znači, društvo je okvir za postojanje svih nas, bez obzira vjerovali ili ne vjerovali, i kao takvi moramo mu dati svoj biljeg. Zbog toga uistinu pozdravljam uključivanje u društvo raznih kršćanskih udruga. Samo neka paze da nam neke od njih ne dosade kao što su nam dosadile ove neke koje se zovu nevladine.

Kako gledate na sva događanja vezana uz nedavno prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma za promjenu izbornog zakonodavstva?

Koliko sam sve uspio pratiti i razumjeti čini mi se da su u svemu napravljene dvije bitne pogrješke, bez obzira na to što zapravo mislili ili ne mislili o tom preferencijalnom glasovanju. Najprije je potpuno pogrješno izabrano vrijeme kad će se skupljati ti potpisi. Ovo je vrijeme pred nove predsjedničke izbore u državi Hrvatskoj. Zbog toga bi sada trebalo govoriti o tome što je ovaj stari predsjednik, Josipović, napravio u svome mandatu i hoćemo li ga ponovno birati, jer i dalje ima želju biti na tom mjestu. Umjesto toga raspravljamo o tome kako birati zastupnike u Hrvatski, nekada državni, sabor, za koji Josipović i slični vole reći da je parlament. S druge strane, uopće nije bilo prethodne javne rasprave o tome što bi ta problematika o preferencijalnom biranju zapravo trebala nositi u sebi. Je li to, između ostaloga, i povećanje broja zastupnika iz Herceg Bosne, BiH, i iseljeništva ili će i dalje ostati njih 3, na što su svedeni 2010.? Umjesto svega toga pojavljuje se jedna udruga, U ime obitelji, s nekim neupitnim prijašnjim zaslugama, i nastoji nam reći da je trebamo slijediti i vjerovati joj. Ma polako! Svaki život, ne samo politički, odvija se drukčije. Ujedno traži i saveznike, a ne samostalni nastup. Na kraju svega zaključujemo da je referendumsko pitanje nejasno, nepromišljeno i vrlo dvojbeno oblikovano. To je politološka tema oko koje bi se prvo trebali usuglasiti pravni stručnjaci, politolozi, itd. Ovako se sve svelo na jeftino politikanstvo i nova razmimoilaženja.

Kako bi ukratko opisali trenutni položaj Hrvata u BiH? Je li došlo do kakvih promjena u odnosu na svibanj 2011. kad smo posljednji put vodili razgovor?

Položaj Hrvata u BiH i dalje je čardak ni na nebu ni na zemlji. Obespravljeni smo u svakom pogledu, unatoč tome što čak i neki Hrvati kažu da nije tako. Očito događaje promatraju kroz prizmu koristi za sebe, a ne kroz prizmu koristi, opravdane koristi, za svoj narod. I dalje nam ne dopuštaju politički okvir koji će biti naš, ali će se skladno uklopiti u politički okvir koji se naziva država BiH. Može to biti entitet, federalna jedinica ili nešto slično, nije važno. Važno je samo da možemo čuvati svoj jezik, svoju kulturu, da možemo imati svoje medije, svoje školstvo, svoje gospodarstvo. Čim nešto značajno tako izgradimo, dođe netko i to nam sruši. A taj netko jest onaj tko ustrajava na ovakvoj BiH kakva je danas, državi s tri naroda i dva entiteta. Jedan narod živi sa svim pravima, druga se dva nadmeću između sebe, s tim da se pogoduje onome tko je mnogobrojniji. Takvi su najviše izišli iz sjene kad su nam tenkovima srušili Hercegovačku banku. Ali ne damo se. Zbog toga u posljednje vrijeme pušu novi vjetrovi. Trenutno se laganije može govoriti o Herceg Bosni, kao političkom okviru za nas Hrvate u BiH. Isto tako hrvatski političari, s druge strane granice, bez obzira bili na vlasti ili u oporbi, jasnije govore o položaju hrvatskog naroda u BiH. Zapravo govore o legitimnim probitcima države Hrvatske. Ona se, naime, treba brinuti o sebi, a kad to čini onda smo i mi s ove strane granice zaštićeni. S druge strane dužna je na to i zbog svoje pripadnosti EU. Mi smo ovamo otok te EU pa se i ona kao cjelina treba u pozitivnom smislu brinuti za nas. Naravno, ne smijemo se ponašati poput razmažene djece, nego moramo obaviti svoj dio zadatka, kao svatko bilo gdje u državi Hrvatskoj ili EU.

U političkim i medijskim krugovima često se govori o »Zapadnom Balkanu« i »Jugosferi«, pri čemu se u tom kontekstu u pravilu govori o »zbližavanju« Hrvatske i Srbije, a rijetko se može čuti o zbližavanju Hrvatske i BiH. Kako to da i nakon ulaska u EU hrvatski političari i dalje u glavi imaju poglavito jugoslavenski okvir?

Očito ti političari izdaju legitimne probitke birača koji su ih doveli na ta mjesta. Hrvatski narod je kroz Domovinski rat rekao ne samo da ne želi ništa imati s komunizmom, nego ne želi ništa imati i s jednako zločinačkom jugoslavenskom idejom. Niti jedno niti drugo nikada hrvatski narod nije želio. Najprije su mu silom tajna središta moći 1918. nametnuli jugoslavensku ideju, nakon toga 1945. Britanci su nas, znajući što rade, goloruke izručili komunistima koji su nas pobili na stotine tisuća, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća opet smo goloruki izručeni na uništenje. Ista središta moći željela su uspostavu Velike Srbije. Kad je sve propalo, nastavili su govoriti o »Zapadnom Balkanu«, »Jugosferi«, »Regionu«. Vrijeme je da sve to prestane i da naši političari umjesto pristajanje uz takve ideje zatraže od dotičnih u najmanju ruku ispriku i prestanu s njima sklapati strateška prijateljstva. Bit će to najbolje zbližavanje ne samo sa Srbijom, nego i sa svim ostalim susjedima. Zbog čega bi, naime, Srbija bila povlaštena? Pripadamo Srednjoj Europi, od Baltika do Jadrana. Mi Hrvati u BiH smo, ponavljam, otok EU. Bilo bi dobro da taj otok što prije prijeđe u kopno, u čitavu BiH, koja će zajedno s Hrvatskom predstavljati najjužniji dio EU. U tu svrhu moramo probuditi svoju samosvjesnost. Samo samosvjestan narod može s drugima graditi dobre odnose. Međutim, očito nekome nije namjera da budemo samosvjesni, nego da budemo potrošna roba. Prestanimo stoga slušati političare koji nas vode u tom smjeru i počnimo razmišljati svojom glavom. Tada možemo učiniti čuda, kao u Domovinskom ratu.

U kolumnama često pišete o fenomenu kršćanofobije koja se posebno očituje na medijskom planu. Koliko je današnja duboka politička, ćudoredna i gospodarska kriza posljedica odustajanja od kršćanstva i kršćanskih vrijednosti koje su stoljećima bile temelj zapadne civilizacije?

Prirodno je da kao kršćanin pišem o ugrožavanju kršćanstva ako ga ima, kao što bi bilo prirodno da sam Židov da pišem o antisemitizmu ako ga ima. Nažalost, danas i jednoga i drugoga itekako ima, iako se ovo drugo uspješnije bori protiv svega zbog raznoraznih razloga. Kršćanofobiju danas najviše šire mediji. Nije to ni čudo, ne samo zbog njihove uloge u društvu. Poglavito je to zbog njihova vlasništva. Potpuno je neprirodno da nam medije drže tuđinci u svojim rukama, kao i da određeni vlasnik posjeduje velik broj ili postotak medija u jednom narodu. To neminovno vodi do jednoumlja, a ne do raznovrsnosti mišljenja kako nam se neprestano želi reći. U pozadini svega je Novi svjetski poredak ili Globalizacija. Samo će mali, uski krug »prosvijećenih« upravljati, a ostali će morati slušati. Kršćanstvo, kao progresivno, nipošto konzervativno, u to se nikako ne uklapa. Zbog toga ga treba maknuti jer ljudima otvara oči. Ništa čudno, dogodilo se to i Isusu. Današnji globalizatori, utjelovljeni u liku tadašnjih farizeja, vrebali su na njega na svakom koraku. Bili su sustav izrabljivanja doveli do savršenstva, a sada se pojavljuje taj Isus i sve im kvari. Kršćani moraju svega ovoga biti svjesni i uključiti se u pravednu borbu za promjenu svijeta. Ne bi im se samo smjelo dogoditi da kao u Latinskoj Americi podpanu pod jaram marksizma. Isus Krist sa svojom pravdom puno je jači od Marksove »pravde«.

Kako komentirate nedavni brutalni napad na katoličku aktivisticu Ružicu Ćavar što je učinio pripadnik ateističko-sekularističkih udruga?

Čovjek to najradije ne bi komentirao, jer je jadno i ispod svake civilizacijske razine. Ne bismo ipak sve smjeli staviti u kontekst vjernika i nevjernika. Iako je dotični nevjernik, da mu ime ne spominjemo, to ne znači da se mnogi drugi nevjernici s njim slažu. On je očito pripadnik onih udruga koje će prvom prilikom očitovati da su za revolucionarnu, a ne demokratsku, promjenu društva oko sebe. Znamo da revolucija sa sobom nosi nasilje, dok demokracija nosi razgovor i dogovor. Kao kršćani i pripadnici svog hrabrog hrvatskog naroda ne dajmo da nas takvi prestraše. Junački im se oduprimo, na sve moguće legitimne načine, kao što se oduprla starica Ružica Ćavar. Očito su prestrašeni naše snage, jer da nisu još bi nam se rugali a ne bi nas batinali i tako, za njih još prerano, zapravo pokazali tko su i što su. Želim Ružici što brže ozdravljenje, a dotičnima da se što prije dozovu pameti. Lako je biti bezprizornik, teško je biti izgrađen čovjek.

Jedan ste od najplodnijih hrvatskih književnika i publicista. Možemo li uskoro od Vas očekivati neko novo djelo i koji su Vaši budući planovi na književno-publicističkom planu?

Uvijek je teško i nezahvalno govoriti o svome radu pa zbog toga ne ću biti dug. Radije neka o svemu više govore književni kritičari, ako misle da je zavrijedilo govora, naravno i čitatelji. Nedavno su mi izišle kolumne pod naslovom »Niz mitnicu«, vrlo brzo trebala bi mi izići zbirka kratkih priča »Propetlje«, u lekturi je nova zbirka kolumni, jednostavno nastojim i dalje književno i publicistički raditi. Nekada se, kao sada, zbog obimnosti drugih projekata nakupi nekoliko knjiga pa može izgledati da sam se samo dao na pisanje. Nisam, samo jedno je sam čin pisanja, a drugo izdavanje svega toga u obliku neke knjige što je zapravo više tehnički posao.

Imate li još što za dodati za kraj razgovora?

Kratko bih ponovio glavnu misao i za sebe i za čitatelje. Usudimo se razmišljati svojom glavom. Često nas kušaju uvjeriti da se tu više ništa ne da učiniti. Može. Za početak ih prestanimo slušati, gledati i čitati. Pronađimo druge za koje nam se čini da razmišljaju na pravi način. Korak po korak neopazice ćemo postati samosvjesni i samostalni. Sve će oko nas početi poprimati drukčije obilježje, vidjet ćemo jednostavno da nije tako crno kako izgleda. A oni se toga panično boje jer nas na taj način ne će moći iskoristiti i nakon uporabe odbaciti.

hkv.hr, 9. listopada 2014.