Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Razgovarao: Željko Primorac

Nemoguće je pisati o stratištima hrvatskoga naroda iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, te istraživati sudbinu brojnih hrvatskih civila, vojnika i svećenika u tom razdoblju, a da pritom ne spomenete fra Miljenka Stojića. Ovaj samozatajni hercegovački franjevac već godinama neumorno obilazi hrvatska brda i doline u potrazi za svojom stradalom subraćom, ali i u potrazi za brojnim tragičnim, nikada do kraja ispričanim sudbinama.

U svom radu susretao se sa svim mogućim opstrukcijama i preprekama, pa ipak, do danas nije odustao. Što ga više napadaju i opstruiraju, to je neumorniji i agilniji – kao takvog duha možete ga sresti u svim krajevima BiH i Hrvatske u potrazi za istinom o tragično stradalom narodu. S fra Miljenkom Stojićem, znanstvenikom, novinarom, književnikom i istraživačem razgovarali smo u povodu obilježavanja 70. obljetnice stradanja hercegovačkih franjevaca i prikazivanja filma »In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri«.

 

Fra Miljenko, iza Vas je uspješno obilježena70-ta obljetnica jugokomunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca, ali i promocija filma »In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri«. Stječe se dojam kako je i javnost, konačno, više zainteresirana za istraživanje činjenica o pobijenom hrvatskom puku za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata?

Javnost je još od tih nesretnih događaja bila zainteresirana saznati što se dogodilo, ali joj nitko to nije dopuštao. Padom jugokomunizma mislili smo da će se to dogoditi. Nažalost procesi u društvu krenuli su drugim tijekom, što zahvaljujući žilavosti starih struktura, što zahvaljujući pomoći onih koji su ih čitavo vrijeme branili i štitili. I tako smo dobili demokraciju na kapaljku.

Glede hrvatskoga naroda najgore je stanje u BiH. Zakulisna središta moći najprije su sve učinila da ga bude što više protjerano s njegovih ognjišta, a nakon toga zajedno sa starim strukturama čine sve da tako i ostane. Pogledajmo samo malo oko sebe. Starih struktura nema tamo gdje se radi o dobrobiti hrvatskog puka, a ima ih tamo gdje se radi o njegovoj propasti. To se događa zbog toga što one umjesto domoljublja gaje otuđeni internacionalizam, ili drukčije rečeno, nije važno što se događa, važno je neka je meni dobro.

I 70. obljetnica jugokomunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca i film »In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri« pokazali su da puk zna što se dogodilo i da želi da istina prodre na svjetlo dana. Zbog toga su bili itekako posjećeni i zbog toga se o tome neprestano govori u toplini obiteljskog doma.
 

Kao voditelju Vicepostulature postupka mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca, čini li Vam se kako je ipak sazrela klima u društvu za konačno raščišćavanje totalitarne prošlosti i aktera te iste prošlosti?

Rekosmo, puk je odavno za to, ali društveni tijekovi to do sada nisu bili. Međutim, izgleda da se i to mijenja i da je konačno sazrelo vrijeme da se prošlost vrjednuje na pravi način i tako konačno zatvori. Oni koji se sada nazivaju antifašistima, krijući kako su se sve do sada nazivali, opiru se da se to dogodi. Kroz dugih mračnih 45 godina ispisivali su svoju totalitarnu istinu i sada bi da tako ostane do vječnosti. Ali ne će ići. Zgrada njihove istine se itekako urušila, unatoč tomu što bi njezini vlasnici, na raznim stranama, htjeli da ona i dalje stoji nauzgor. U svemu tome pomoći će ako se uspijemo i medijski osloboditi. Trenutno smo okupirani. Istinski hrvatski glas stjeran je medijski u kut. Polako jača i na nama svima je zadatak pomoći mu da što prije konačno stupi na društvenu pozornicu. Nemojmo ići crtom relativizma, idimo crtom društveno svjesnosti, crtom borbe za svoja prava.
 

Ispred HBK i BK BiH imenovani ste dopredsjednikom komisije koja ima zadatak pripremiti jedinstveni hrvatski martirologij. Radili ste na brojnim stratištima u BiH i RH. Gdje su veći otpori istraživanju zločina i otkrivanju stratišta u RH ili BiH?

U konačnici otpori su jednaki na obje strane granice. Ponavljam, radi se o starim strukturama koje panično brane svoju bolju prošlost. Udruženi nastoje zaustaviti vrijeme, iako to nije moguće. U tome im pomažu njihovi potomci i članovi obitelji. Bit će tako sve do onoga trenutka kada konačno bude sprovedena lustracija u hrvatskom narodu. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović vidljivo je to počela uklanjanjem biste zločinca Josipa Broza Tita iz predsjedničkih dvora. Tako je s najvišeg vrha poručeno da je zločinac i da njegovu ostavštinu, duhovnu i materijalnu, treba ukloniti iz naše sredine. To pristalice jugokomunizma izbezumljuje. Moraju stati pred zrcalo i odgovoriti samima sebi hoće li i dalje tapkati u mraku totalitarizma ili će izići na svjetlo demokracije kao i većina hrvatskoga puka. Jedina je razlika između HR i BiH u tome što u HR ti procesi idu brža, a u BiH sporije. No, nitko to ne će uspjeti zaustaviti.

U pojedinim trenutcima dolazilo je do iznimno žustre konfrontacije s uredom pukovnika Ivana Grujića, koji je ispred ministarstva branitelja zadužen za grobišta iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Posebno je to do izražaja došlo tijekom iskapanja u Sincu i Vrgorcu. Što najviše zamjerate Grujiću i njegovu uredu?

Okitili su se titulama i hrvatskom puku prodaju priču da se na stručan način odnose prema grobištima i pobijenima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Istina je zapravo drukčija. Do sada čine sve što je u njihovoj moći da istina što manje iziđe na svjetlo dana. Zbog toga grobišta otkopavaju što je moguće brže, ne prikupivši prije toga sve moguće informacije o njima. Time štite provoditelje ubojstva, a žrtvi ponovno kažu da je kriva. Umjesto da se potrude sačuvati što više tragova ubojstva po kojima bi se kasnije moglo rekonstruirati što se dogodilo i što bi čuvalo spomen na pobijene, oni njihove posmrtne ostatke jednostavno čupaju iz zemlje i ne trude se razdvojiti tijelo po tijelo. Nakon što to obave, sve jednostavno brzo negdje pokopaju, da se tako ne bi dogodilo da se pobijenima priredi dostojan sprovod i da se dostojno pokopaju. Zbog svega toga bili smo prisiljeni u časopisu Hrvatska vjernost objaviti kako bi se sve trebalo provoditi. Da zaključimo. Grujić i njegovi nisu nestručni, oni to samo žele biti.
 

Smatrate li grješkom ukidanje samostalnog Ureda za obilježavanje komunističkih zločina, tzv. Hebrangovog ureda, i njegovo pripajanje Ministarstvu branitelja?

Malo je reći da je to grješka. To je diverzija pod plaštem ovoga i onoga. Smicalicama žele zaustaviti povijest. Ured za nešto ovakvo trebao bi biti neovisan i trebao bi imati dovoljno sredstava da može što prije i na dostojanstven način sprovesti zadaću zbog koje je ustanovljen. Pripajanjem Ministarstvu branitelja (a što on zapravo ima s njim), željelo se samo staviti ga pod što čvršći nadzor. Nije ga moguće zaustaviti, ali jest dovesti ga u stanje prividnoga rada, odnosno nerada. Mogli bismo reći da je to i razumljivo. Da takav ured radi kako treba, bio bi to proces lustracije u hrvatskom društvu, a on još uvijek nije dopušten iz mnogo razloga. Razna zakulisna središta moći izgubila bi jaku polugu preko koje nastoje rastočiti hrvatsku državu. Pogledajmo samo malo oko sebe. Nisu oni nesposobni, oni zapravo dobro rade svoj posao. S njima na vlasti hrvatske države sve je manje, a njima je to pravi cilj.
 

Koliko će vremena trebati da se sustavno istraže sva stratišta u Hrvatskoj i BiH iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća?

Kad bismo imali izvrsne uvjete za istraživanje, trajalo bi to dugo. Rekosmo već kakvi su zapravo ti uvjeti. Međutim, ne bi nas to smjelo obeshrabriti. Spomenuta Komisija, s jedne strane granice, kao i povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, s druge strane granice, nastali su kao odgovor na sve ove diverzije. Istina se ne smije skrivati. Svi bismo trebali zavrnuti rukave i pomoći joj da što prije ispliva na površinu. U tu svrhu prikupljajmo informacije i svjedočenja o svim tim događajima. Kada dođu bolja vremena, oni će biti dragocjeni. Sve je manje onih koji su svemu nazočili ili su čuli od takvih. Ne dajmo da istina ispari.
 

Postoji li u hrvatskom javnom životu svijest o razmjerima stradanja naroda i intelektualne elite po svršetku Drugog svjetskog rata?

Ne postoji u dovoljnoj mjeri. Nije ni čudo. Zbog medijske okupacije i okupacije naših znanstvenika to vrijeme se ne proučava na pravi način niti se o njemu govori. Nastoji se zadržati jugokomunistička istina: fašisti – bezgrješni jugokomunisti. Da je stanje drukčije, onda bi se recimo HAZU oglašavala glede različitih pitanja u društvu, ne samo glede Drugog svjetskog rata i poraća. Ali ona šuti, iako bi trebala predstavljati kremu intelektualnih snaga. Nažalost sva je težina borbe na svjesnim pojedincima. Njihov rad će pokrenuti i druge pa će tek tada nastati prirodno stanje, da svatko dostojno radi svoj posao.
 

I ovo pitanje, kao i mnoga druga pitanja iz svjetovnog života, morala je pokrenuti Crkva. Je li to dokaz slabosti i visokog stupnja ispolitiziranosti državnih institucija?

Imate pravo, dokaz je to slabosti i ispolitiziranosti državnih institucija te je zato Crkva morala priskočiti, iako to nije njezino prvotno poslanje. Zaista sanjam o takvim vremenima kada će Crkva moći biti odijeljena od države, kako to neki vole reći. To će biti vremena kada se ne će morati baviti ovakvim stvarima, nego samo svojim striktnim poslanjem. No, sve su prilike, da će još mnogo vode proteći do toga. Crkva je i nadalje brana razaranju hrvatskoga društva, i na duhovnom i na materijalnom polju. Ne bi nas trebalo smesti to što ponekada neki u njezinom okrilju znaju poći stranputicom ili se čvrsto drže drukčijeg gledanja na stvarnost. Ne mislim ovdje samo na one starije, mislim i na skroz mlade. Bolest zanošenjem namislima internacionalizma pod ovim i onim vidikom sve jednako pogađa. Očito će biti nužna lustracija i u njezinim redovima. Dok se to ne dogodi, snage izvan Crkve pomoću njezinih nelustriranih kadrova nastojat će i dalje upravljati procesima u njezinom okrilju. A to je onda izravno miješanje države, nazovimo to tako, u život Crkve, pa bi bilo nužno i da država bude odijeljena od Crkve. Zato onim uzvikom da se Crkva odijeli od države zapravo samo ju se stavlja u podređen položaj i progoni njezine vjernike. U istinskom demokratskom društvu o tome nije uopće potrebno govoriti, zna se kako stvari stoje.
 

Kakva je Vaša suradnja s pojedinim državnim institucijama, DORH-om, MUP-om, Zavodom za sudsku medicinu i patologiju, u identifikaciji, pronalaženju i obradi stratišta?

Ovdje treba spomenuti da su institucije jedno, a pojedinci u njima sasvim neka druga priča. Najmanja je suradnja sa sudskim institucijama s obje strane granice. Iako se ovdje radi o ljudskim posmrtnim ostatcima iz nedavne prošlosti, oni se prema svemu odnose kao da se radi o neandertalcima pa ne treba istraživati, po službenoj dužnosti, što se dogodilo i tko je to napravio. Nadajmo se da će konačno na vlast doći oni koji će te institucije, u ime hrvatskoga puka, pitati zbog čega ne rade svoj posao. Nama je to jasno. I oni su premreženi starim jugokomunističkim kadrovima i njihovim sljedbenicima. Kad bi radili kako treba, otkrili bi istinu, a to nije poželjno. Hvala onim pojedincima koji se nisu držali i ne drže se te nametnute šutnje pa nam u okviru svojih mogućnosti pomažu koliko mogu.
 

Pored rada na ovom iznimno delikatnom poslu bavite se i književnim radom, napisali ste desetke zbirki pjesama i romana. Kako pronalazite vrijeme za sve te aktivnosti?

Ne nastojim nikada u životu naći vrijeme za bilo što. Jednostavno slijedim u sebi glas što bih trebao činiti i onda to nastojim sprovesti u djelo. Na taj način otpada puno onoga što nam se naizgled čini neizostavnim dijelom našega života. Tako ne gledam tv, osim u rijetkim prilikama zbog nekog posebnoga razloga. Nastojim životu prići ne kao pasivni promatrač i uživatelj, nego kao aktivni stvaratelj u njegovu okrilju. Pritom je u svemu odlučujuća ljubav. Ne voliš li ono što radiš, učinci su slabi i upitni, odnosno neprestano nam nedostaje vrijeme. Ljubav u nama stvara i vrijeme, i znanje, i uspjeh.

7Dnevno, 3. travnja 2015., str. 36. – 37.