Pravda, humanizam, ljudska prava, etika... sve sami lijepi pojmovi protiv kojih javno nitko ne će ustati. A i zašto bi!? U temelju su našega postojanja i kako god djelovali osjećamo da su nam potrebni. Istina, ima trenutaka kada ljudi ono što nije takvo proglase upravo takvim. Na um mi odmah pada komunizam. Ma maknuti nismo mogli od njegova bratstva, dok je stvarnost bila posve drukčija. Što jest jest, priča mu je bila na mjestu. Zbog toga prije podosta vremena kolege sa studija, podrijetlom iz Latinske Amerike, nikako nisam mogao uvjeriti u pravu bit tog suvremenog zla. On je njima prodavao maglu o borbi protiv bogatih izrabljivača i oni su je željno gutali. Stvarnost im je bila previše crna, a da ne bi nasjeli na njihove lijepo umotane laži. Neke dvojbe unijela je tek pojava teologije oslobođenja. Međutim, znala se i ona gubiti pred sirenskim zovom marksizma, pa im moji doživljaji nisu izgledali potpuno uvjerljivi. Ne znam gdje su sada i što rade, ali bi mi drago bilo čuti ih jesu li promijenili mišljenje. Nadam se da jesu. Vjerujem da im je u tome pomogao i pad Berlinskog zida, kao i nesretni rat u bivšoj nam državi, da joj ne spominjemo ime.

Ne, nisu ti komunisti nekakva neinteligentna čeljad. Ma kakvi! Ubijanja na Bleiburgu, Kočevskom rogu, Barbarinom rudniku, Širokom Brijegu i na još tisuće mjesta, nešto su drugo. To je komunistička duhovnost. Zar je to teško napraviti, nakon što se uvjeriš da su sva sredstva dopuštena u stvaranju novog čovjeka? A inteligencija se primjenjuje na putu prema tom vrhuncu. Pa je tako Antonio Gramschi trunući u tamnici smislio kako pobijediti svijet, a da se ruke ne uprljaju tako drastično. On je to nazvao »Hodom kroz institucije« ili »Kulturnom revolucijom«. Što ćeš nekoga ubijati, ako ga možeš imati?! Osvoji mu odgojne, kulturne, političke i ine ustanove i past će ti u krilo kao zrela kruška. I tako sredinom prošlog stoljeća poče preodgoj. Dokle je stigao? Bojim se predaleko, a htio bih da je propao. Nema druge nego podići glavu i odlučno krenuti u novi hod kroz institucije, odnosno u novu kulturnu revoluciju. Može se to, ako se samo hoće.

Isus je ono jednom bičem tjerao trgovce iz hrama. Volim tu sliku, kad sam u ovakvim razmišljanjima. Međutim, jedan mi glas šapće da je govorio i da okrenemo drugi obraz kad nas netko udari po jednom. I sad se ti tu snađi, rekli bismo onako bez razmišljanja. A odgovor je, čini mi se, upravo između tih dviju, nazovimo ih uvjetno, krajnosti. Da, zaista, ne smijemo se olako predavati. Uvijek moramo djelovati u pravom smjeru. Ako je netko došao do tog stupnja da ne zna drugi jezik nego bič, uporabimo ga. Ako će mu naše okretanja obraza prosvijetliti pamet, učinimo to. Je li to ta sredina? Valjda jest.

Nešto me samo buni primjer Kraljice mira. Ona nikada ne uporabi bič i slično tome. Nastupa blago, upravo poput mudre majke, neprestano tješi, vida rane, upućuje, moli, razjašnjava. Ali, uporna je, pa ako treba i desetljećima. Nije li to taj njezin bič? Možda, znam samo da Isus nije pogriješio i da njegova Majka nikada nije bila niti će biti protiv njega. Očito je potrebno još razmišljati da bi se stvari stavile na svoje mjesto.

A može li se samo razmišljanjem doći do pravih odgovora? Sve govori da ne može. Između mnogih pročitanih knjiga iz duhovnosti, ili jednostavno bogoslovlja, upućuje me na to i jedna od Zdravka Tomca. Znamo ga, to je onaj političar koji je nekada pripadao komunistima. Pa kad je počeo govoriti o svom obraćenju, gledali smo ga u čudu. Nismo baš u hrvatskom društvu naučili da se komunisti obraćaju, oni su bezgrješni, antifašisti... a to je odgovor na sve. Tek smo kasnije, kad je ustrajao, počeli razmišljati da bi to tako moglo biti. I da skratimo, kaže on da je mnogo razmišljao tijekom života. Obratio se tek kad je Bog ušao u njegov život, kad se počeo moliti. Sve mi se čini da ima pravo. Kleknimo i molimo se, sve ostalo će nam se nadodati. I Isus je to činio. Evanđelja su posebno zabilježila takve trenutke u prijelomnim događajima za njega. Ulazio je u njihovu bit, mijenjao ih i izlazio kao pobjednik. Poslije molitve sve je, naime, bilo samo činjenje onoga što se učiniti treba.

Stvarno, možemo li se moliti kad nas događaji stisnu i kada jednostavno ne znamo kamo idu? A nekamo idu. Bojimo li ih se? Bojim se da ih se bojimo, rekao bih tako. I onda kada nam izgleda sve dobro, možemo li se moliti? Nije jaka usporedba, ali meni se čini da je to onaj hod kroz institucije, prava kulturna revolucija. Naizgled ništa se ne događa, a puno toga je u tijeku. Usudimo se, budimo najprije molitelji da bismo poslije toga znali odgovore na sva pitanja. Upravo tako. Ne, nisam ja ovo izmislio, Kraljica mira to davno preporuči.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, V., 2, Međugorje, veljača 2010., str. 38.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. veljače 2010., 13.15 – 13.45