Došlo ih je... na desetke tisuća,
svojoj Kraljici Mira u pohode,
sa svih strana nevoljna svijeta.
Prolazili su mi ispred očiju,
nasuprot moga ugodna hlada.
Budem li živio negdje daleko,
jamačno ću voljeti to mjesto.
Ali nikada ne ću zaboraviti domaju.
Bit će mi ona u dnu srca,
bit će mi ona na vrh jezika.
Jer njezina krv kola mojim venama.
Ne ću nikada ni pljunuti na nju,
ta pljunuo bih na sama sebe.
Ne ću dići ni ruku na nju,
osušila bi se već u prvom trenu.
Ja s domajom svaki dan hodam,
dočekujem rujne zalaske sunca.
Oni su svoji na svome,
u Gospingradu kraj crkve,
one što ju upamtiše naši stari,
s krilima od njihova Križevca
i Brda ukazanja Kraljice Mira.
Njih sedam što odoše prije nas.
Stara lipa, stari mačak na podnevnom suncu,
žive svoj život lijeno ispruženi, dostatni samima sebi.
I jedno i drugo zaželjeli se ptica, možda i ljudi.
Dotični ih, pak, puštaju u miru noseći svoje snove,
kad stignu kamo su naumili, možda znadnu odgovor.
Lipa nikuda ne će, za mačka ne znam,
mijau, mijau, oponašam glasanje u prolazu.
Mačak lijeno podignu očni kapak i opet ga spusti,
zna da mu nisam dorastao i ne će da troši vrijeme.
Puno je lakše u običnom ljudskom svijetu,
dok trepneš možeš skupo prodati rog za svijeću,
možeš što god hoćeš, samo uporan budi.
 15-sesvetski-pjesnicki-maraton.pdf | [ ] | 1824 kB |