Budem li živio negdje daleko,
jamačno ću voljeti to mjesto.
Ali nikada ne ću zaboraviti domaju.
Bit će mi ona u dnu srca,
bit će mi ona na vrh jezika.
Jer njezina krv kola mojim venama.
Ne ću nikada ni pljunuti na nju,
ta pljunuo bih na sama sebe.
Ne ću dići ni ruku na nju,
osušila bi se već u prvom trenu.
Ja s domajom svaki dan hodam,
dočekujem rujne zalaske sunca.
Oglasiše se ponovno bojne trublje,
one teške godine Gospodnje,
tisuću petsto sedamdeset osme.
Taman marno kosih na svojoj njivi.
Poljubio sam ženu, poljubio djecu,
uzjahao svoga vjernoga vranca.
I prihvatih oružje kao najdraže čedo.
Za ratnika nikada ne učih, tek za mir.
Gvozdansko mi posta novim domom,
a uokolo njega nalegli nevjerni Turci.
Bogu sam se molio i nisam se bojao,
ja sam na svome i tu ću navijek ostati.
Smjenjivali su se bojevi i juriši,
nismo uzmicali, ni za pedalj.
Pokušali su nas obrlatiti ponudama,
radije smo ginuli, padali ranjavani.
I onda više ničega nije bilo:
 ja-hrvatski-ratnik.pdf | [ ] | 966 kB |
Stara lipa, stari mačak na podnevnom suncu,
žive svoj život lijeno ispruženi, dostatni samima sebi.
I jedno i drugo zaželjeli se ptica, možda i ljudi.
Dotični ih, pak, puštaju u miru noseći svoje snove,
kad stignu kamo su naumili, možda znadnu odgovor.
Lipa nikuda ne će, za mačka ne znam,
mijau, mijau, oponašam glasanje u prolazu.
Mačak lijeno podignu očni kapak i opet ga spusti,
zna da mu nisam dorastao i ne će da troši vrijeme.
Puno je lakše u običnom ljudskom svijetu,
dok trepneš možeš skupo prodati rog za svijeću,
možeš što god hoćeš, samo uporan budi.
| 15-sesvetski-pjesnicki-maraton.pdf | [ ] | 1824 kB |
Tuđi pločnici pod nogama,
glava si kući u domovini,
tako je jednostavno moralo biti.
Svako malo stizala je milicija,
odvodila je mamu, tetku...
otac je počivao u grobu,
kotrljala se uobičajena naša zbilja.