DHK HB – FRAM-ZIRAL – Dan; Mostar – Zagreb, 2007.
Piše: Božidar Prosenjak
Miljenko Stojić dobro je poznato književno ime. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke proze, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke i bavi se prevođenjem. Zastupljen je u raznim poetskim antologijama. Uvršten je u čitanke i u školsku lektiru hrvatskoga naroda u BiH. Djela su mu prevođena na strane jezike. Živi i radi u Mostaru, Međugorju i Zagrebu.
Kratke proze za djecu, svrstane u četiri poglavlja, pod naslovom Računalko, objavio je u dječjem listu Cvitak u Međugorju. Spomenutu se zbirku može smatrati i nekom vrstom neobveznoga dnevnika koji tematski slijedi kalendarsku godinu. Računalko je nadimak dječaku koji u prvom licu priča svoje svakodnevne događaje. Pred očima čitatelja nižu se zgode i nezgode iz školskih klupa, iz obiteljskoga života, te sa izleta i putovanja i druženja s drugom djecom i odraslima. Ipak, događaji nisu ono glavno što pisca zanima. Oni su samo okvir za raznolika i mnogobrojna razmišljanja. U tim razmišljanjima nudi se mnogo savjeta i pouka o ispravnom i zdravom smjeru kojim bi se trebao uputiti svaki mladi čovjek da bi ostvario sretan i uspješan život.
Računalko nije slučajno dobio nadimak. On je moderno dijete koje provodi puno vremena uz računalo, pretražujući baze podataka, igrajući igrice, gledajući filmove, slušajući glazbu i surfajući internetom. Pri tome se druži sa sebi sličnim vršnjacima, razmjenjuje iskustva, elektronska pisma, poruke i sve ono što sa sobom donosi svijet računala. Naravno, sve to se prožima sa svjetonazorom odraslih koji ponekad samo podnosi, ponekad ohrabruje i odobrava, a ponekad se i protivi toj novoj modernoj pošasti.
Pričajući svoje priče Računalko razmišlja o najrazličitijim temama i sadržajima, polazeći od dječjih doživljaja, učenja, igre i zabave pa do djetetu manje bliskih i razumljivih područja, kao što su bolest, smrt, politika, narod, vjera, domovina, molitva i Bog. U ovoj je zbirci dakle prisutno zalaženje i u teme i sadržaje kojima se do sada rijetko ili nikako bavila književnost za djecu. Računalko se pri tome nastoji uvijek svrstati u svojim razmišljanjima i nastojanjima u red ispravnih, dobrih i plemenitih ljudskih jedinki i donositi odluke koje vode tom cilju. On također potiče čitatelja da mu se u tome izboru pridruži.
Računalko se doima kao lutka na koncu koju pomiče pisac. Konci te lutke ponekad su transparentni i vidljivi, a ponekad sakriveni, baš kao u pravom kazalištu lutaka. Gledatelji doduše znaju da je na sceni tek igra, ali svaka igra ima moć pa ponese i tako se dogodi da scena postane pravi život. Taj efekt nastoji ostvariti i pisac ove proze za djecu.
Riječ je dobrim dijelom o funkcionalnom, poučnom i poticajnom štivu koje nastoji u dijete usaditi pozitivne životne vrijednosti, ucijepiti u njega dobre osobine i navike i stvoriti situacije i odnose između likova u kojima provjerene moralne norme postaju svakome djetetu prirodno ozračje. To je i razumljivo jer se u piscu krije čovjek kojem je jednako stalo do tjelesnoga, čuvstvenoga i duhovnoga dobra mladoga čitatelja.
Ovdje je riječ o angažiranom djelu i autoru. Književnost je sredstvo da se poluči viši i važniji cilj. Dijete, ali i odrasloga čitatelja pisac neprestano nuka da izabire ne samo dobro, nego i najbolje od onoga što mu se nudi. Tako se dijete hrabri i odgaja da su prostori ljudske slobode često vrlo opasni i pogibeljni prostori ukoliko se čovjek, bez obzira na životnu dob, svojom slobodom služi bez odgovornosti. I baš usprkos popularnim strujama i mišljenjima koje zagovaraju neograničene slobode, pisac ponavlja drevna mudra iskustva da upravo odricanje u životu ponekad vodi do pravog dobitka. Piščevo naučavanje u ovoj knjizi mogla bi možda dobro izraziti ova poruka: uzdržite se od stranputica i staza bez izlaza, kako biste imali snage i mudrosti koračati pravom i pravednom stazom kad vam se u blistavom sunčevom sjaju jednoga lijepoga jutra konačno ukaže pred očima.
Božidar Prosenjak, Čitanje tragova, DHK, Zagreb, 2006., str. 200. – 203.
