DHK HB – FRAM-ZIRAL – Dan; Mostar – Zagreb, 2007.

Piše: Fabijan Lovrić

Već ustaljena književna vrijednost ovog autora, suvremenog hrvatskoga književnika Miljenka Stojića, donosi zanimljive priče o dječaku zaljubljenom u svijet računala koji pronalazi put između dobra i zla, što mu ih nudi informacijski sustav globalizma, ali koji odabire život kao trajnu vrijednost, a sve ostalo je samo dio ljudske zbilje, dio usputnosti koje prepoznaje, dekodira i usustavljuje u potrebe. Problemi odrastanja, problemi razumijevanja i nerazumijevanja, problemi vjere i nevjere u svoje sposobnosti, a onda se pojavi nagon za pokazivanjem vrijednosti, svojevrsna »volja za moć« i svladavanjem prepreka koje se ukazuju: »Nevolje nas, naime, ne smiju slomiti, već nam pomoći biti boljima« (str. 9.).

Ovladati računalom, dovesti ga u znalačku poslušnost, ne samo da je u današnjem shvaćanju pismenosti presudno, nego se usvaja kao osnova pismenosti, dok sustav vježbe motoričkih kretnji ruke u nakani lijepog iscrtavanja grafema odlazi u povijest, ne uzbuđuje u smislu vrijednosti.

Potrošnja, zaokupljenost rada na Internetu, počesto izazove nelagodu. Tragač, prateći određenu ponudu, uplovljava znatiželjom u svijet nepoznatog, otkriva zadivljujuće mogućnosti, pokušava pamtiti određeni recept dolaska do informacija te stječe uvjerenje o znanju kao osobnoj vrijednosti. Posljedice takvog zanosa odvode djecu u kaznu. Roditelji počesto nemaju mogućnost platiti uvećani račun, nego prekidaju istraživačku znatiželju koja je u razvoju i koja kod djece izaziva nelagodnost, a počesto i odbojnost prema nečemu što bi samo po sebi trebalo biti besplatno dostupno, a to je valjana informacija, ili, jednostavno rad koji će pokazati vrijednosti: »Mama i tata zabranili su mi tjedan dana baviti se Internetom, a glavni urednik Cvitka navalio da što prije završim sa svojim tekstom« (str. 11.). Vidljivo je kako su odnosi umreženi u potrebe i kako te potrebe više nisu osobne, nego uvlače u sustav umreženosti skupine ljudi čiji je zadatak u materijalizaciji određenog medija, a to je, u ovom slučaju, popularni list za djecu.

Odlični učenici misle kako bi trebali biti nagrađeni za svoj rad, što je sasvim razumljivo. Roditelji se počesto diče uspjesima djece podižući svoj ego u određenom krugu društva. Djeca to znaju. Zato i jest privilegij dobrog učenika očekivana nagrada sve dok ne poraste i ne počne razmišljati u svojstvu onoga koji raspolaže materijalnim dobrima i ne počne zarađivati ista, voditi svojevrsnu i znalačku brigu oko trošenja. Dostojevski je pisao: »Svako može postati bogat, samo, koliko je spreman biti siromašan«. Iskustvo tek slijedi.

Znatiželja i potraga za tajnama »svjetla« što ih nudi računalo, traže, istražuju, proučavaju i poučavaju kroz iskustvo putovanja u nepoznatom. Otkriće veseli. Tako i sam naziv Visor, koji naš junak otkriva »označava onaj dio kacige kroz koji se može vidjeti« (str. 19.). Nije to samo riječ, značenje riječi! Nova primjena u određenom trenutku donosi osjećaj primata onome tko je rabi. Samo, treba čekati zgodu, a književnik nam donosi ljubavni trenutak i korizmeno odricanje koje jasno govori o religijskim i religioznim temeljima u obitelji, zavičajnom, vjerskom i nacionalnom prepoznatljivošću isprepleteno življenje iz kojeg izniče spoznajni svijet malog građanina, kroz arhetipski odljev iz srca književnika.

Nema udaljenosti od osnovne teme. Stožina svega je računalo oko kojega se slažu mrežne vrijednosti pojedinca. Obiteljski krug pronalazi zanimanje većeg kruga te povećane troškove telefonskih računa, koje uporno gricka miš računala, opravdavaju nacionalnom sviješću: »No, kad je za hrvatski narod, šute« (str. 23.).

Problem škole i redovnost obveza nikada ne će biti prihvaćen kod sve djece kao nešto što je dobro, kao nešto što se mora. Morati, znači nemati izbora. I to je jedan od razloga zašto škola doživljava određene promjene, ne samo osuvremenjavajući sustav, nego ga bitno mijenja u što bližim prilagodbama novim zahtjevima učenika i društva u cjelini. Netko to prepoznaje i: »Uživam kada prepoznam da sam sposoban nešto novo učiniti« (str. 25.). Tako zaključuje naš mali građanin. On je prepoznao vrijednosti svijeta oko sebe. Upravo tako i započinje drugi dio ovog četveroreda priča (četiri dijela).

Napisati pismo i poslati e-poštom, svakodnevica je svakog korisnika računala. Briši-piši, ne idi do pošte, mijenjaj, dodaj, nema papira, pravopis je već utipkan u memoriju te podvlači i predlaže... (danas samo nadareni dolaze u sukob s računalom).

Dostupnost informacija često šokira sadržinom: »Zaprepastili su me oni događaji iz Amerike. Kako nekome može pasti na pamet zrakoplovom se zaletjeti u zgradu u kojoj stanuju ljudi?« (str. 33.). Tako se mlad čovjek rano usustavljuje u odnose stresova. Odluka promjene je u njemu samome: što želi prihvatiti kao svoj odabir? Naš mali građanin odlučuje prihvatiti humane odnose. On prašta. On želi kupiti dar Crnoj. Želi utjecati na nju postupcima. Okrenuti stranicu na kojoj piše ljubav: »Zaista nema smisla praviti nered i biti zavađen s nekim pa makar to bila i Crna. Ja odabirem mir« (str. 37.).

Obiteljski krug ima svoje sastavnice, ima kružne isječke u kojima je autonomija nekog člana obitelji, a opet, krug bez njega nije krugom. Svaki događaj, sporazum ili nesporazum dovode do uzajamnosti. Neki odnosi više, a neki manje utječu na pojedinca. Ako otac ima prometnu, nije samo nelagoda njemu, nego i ostalim članovima obitelji. Emotivniji članovi teško proživljavaju trenutke. Emocionalni svijet se buni. Traži razloge. Brani se pred sredinom koja osuđuje. Ali, prvo što treba naučiti je kako nije sve crno. Kako život obilno nagrađuje strpljive i radišne, a učinjeno se može ili ne popraviti. Pravo rješenje je imati život iznad svega, iznad problemskih ustreptalosti što treba prihvatiti kao činjenicu sveukupnosti. Zdravstveni problemi su ključni. Nikada ne treba zaboraviti izreku: »Sa zdravljem tko je daleko stigao, najdalje je stigao«. Naš Mali Građanin (već odavno ga možemo pisati velikim slovima), slomio je nogu, udaljio se od svakodnevice, ali i u novim uvjetima nije se odrekao sna. Duboko religiozan, razmišlja o Kristu, o uskrsnuću, i, to mu se čini veličanstvenim! Vjerovati! Vjera je znak pobjede!

Svaka, kratka priča ove knjige, i kao cjelina za sebe i kao komad stakla u vitraju likovnih pregnuća, čini ove tekstove vrijednošću iskustvenih ulomaka o životu. Borba i pobjeda dobra nad zlim ne dolazi u pitanje. Dobro je iznad, duboko humano, a zlo je usputno. Takav edukativni pristup podastire lirične dokazivosti duboko proživljenog svijeta djetinjstva, u čemu se književnik sunčano nadnosi nad odnose života i njegovih nedvojbenih vrijednosti.

Ugledati se u bolje, uzeti bolje kao primjer i odvagnuti svoje mogućnosti, hrabar je i vrijedan čin: »Uvijek sam se divio vrtu susjeda Slavka. On ima svoju kuću i dosta prostora oko nje«. (str. 55.). Tom vrijednošću susrećemo pred sobom treći dio. Čitatelj će odmah uvidjeti razboritost i divljenje, nikako zavist, ljubomoru ili želju da se uništi nečije ako sam nema snagu i odlučnost poraditi na osobnoj ugodnosti. Ali život je često košmaran i donosi razočarenja koja treba nadići. Borba dobra i zla je vječita. Razlike u shvaćanju ljepote su osobne sposobnosti emocionalnog svijeta: »Domovina je najljepša škola, najljepše igralište, najljepše...« (str. 56.).

Naš Mali Građanin je ekološki osviješten. On zna radosti provedene u prirodi. Zna igre i različitosti urbanog prostora i arkadijskog suzvučja prirodnih tonova. Zna za blagosti, ali i divlju prirodu prema kojoj se čovjek tisućama godina odnosi sa strahopoštovanjem. Tražeći zaštitu, osjećajući se nemoćnim pred silinom prirodnih fenomena, čovjek uzaludno traži vazda sigurno zaklonište. Grom je poguban za računalo. Čak niti najsuvremenije zaštite nisu prepreka do kvara prilikom udara groma. Ali ne treba kriviti grom. Obziran treba biti i spriječiti negativne posljedice isključenjem iz mreže. Izmrežiti se?

Mnoštvo pozitivnosti se susreće na stranicama ovih ljupkih priča. Jedna od njih je i isprika koju donosi istoimena priča na 59. stranici. Uvijek ju treba izreći ozbiljno, i, ponašati se u njenom duhu.

Škola je samo dio odrastanja u životnom procesu. Zato možemo ustvrditi kako je i sam život u svojim suodnosima škola. Nema onoga u svjesnom stanju čovjeka, pa i u podsvjesnom, a da ne možemo reći kako je to učenje, kako je to škola. Psihoanaliza je znanost koja nas nikada ne će ostaviti na miru. To je put do spoznaja o čovjekovom svjesnom i nesvjesnom, o uskoj povezanosti, o neraskidivosti ta dva stanja.

U svijetu dječaka riječ je ponekad suviše teška. Drži se do rečenog. Obećanje se mora izvršiti, a onaj koji izvršava svoja obećanja, poprima u očima prijatelja vjernog i povjerljivog suputnika.

Kada bi političari učili od djece!?

Vjerske i nacionalne razlike djeca nadvladaju kroz igru. Oduvijek treba još jedan član kako bi igra bila cjelovita. Priča na 67. stranici donosi takve odnose, ali i razmišljanja našeg Malog Građanina, kako dobrota izvire iz postupaka a ne u različitostima pristupa vjeri, Bogu, koji nas sve grli kao svoju djecu. Zato: »Ma, jednostavno nastojat ću biti dobar. Zar to nije najbolje dobro djelo?« (str. 71.).

Računalo počesto iz igre preraste u oruđe za rad. To je prihvatio, iz potrebe, i sam glavni junak ovih priča. Pisati za novine veliki je izazov, ali ništa manja odgovornost. Muke su kada izda mašta i kada rečenica postane teret. Urednik očekuje najbolje, a pošalješ neki kupusni list gorak i samome sebi, te kada se urednik kritički osvrne na rad, loš rad, samo šutiš. Možda ponekad misliš o obrnutim ulogama i kako bi bio drukčiji. Slabosti se daju ispraviti: »Kada pogriješe, mi ljudi to trebamo ispravljati, a kada mi pogriješimo, onda se možemo sami ispraviti, podrazumijeva se samo ako to hoćemo«.

Ugodnost čitanja je dostupna svakom, ali doživljaj te ugodnosti samo onome tko osjeti ljubav teksta.

Viroze su redovite bolesti kod djece. Upornost nevidljive bakterije je sveprisutna, a samo djelić nepažnje donosi probleme. Oboljeli član družine nedostaje najviše u vrijeme odmora. Neki otputuju, neki se odmaraju, a oni aktivniji čeznu za druženjem. Svijet djece je iskustveno istraživanje samostalnih kreacija. Zato i doživljavaju zgode i nezgode koje pamte dugo i duboko ih proživljavaju. Takav iskustveni svijet kreira čovjekovu osobnost. Određuje ga i dovodi u određene, samo njemu svojstvene, okvire ponašanja. U takve okvire ponašanja, kroz svijet djece, uvodi nas jasna retorika ovih priča iz kojih i mi odrasli možemo mnogo naučiti. Svaka priča je biserno zrnce za sebe, ali i dio raskošne ogrlice koju znalačko književno pero ispisuje čvrstom uljudbom i marom. Kao da nam želi prenijeti svo sunce ljepote izvađeno iz školjke života, sam piše: »Ne volim pisati o bolnim životnim trenutcima. Radije pišem i razgovaram o onim ljepšima« (str. 83.).

Poneki odnosi smislenosti, misaonih cjelina i zaključaka, tako se čvrsto oslanjaju jedni na druge da se može govoriti o ponovljenim doživljajnim cjelinama, što je lako razumljivo ako se uzme praktična pisanost priča za dječji list Cvitak. Naravno, isto bi bilo i za neki drugi. Razlogom je prostorna koncepcija. Metodički pristup je pod zrcalom učenja, više poučavanja i preporuke, te podastiranja primjera i njihovih rješivosti: »Morat ću zaista dobro promisliti što ću biti u životu« (str. 101.).

Mnogoznačje ovih priča je protkano svetopisamskim nadsvođem smisla i ljepote za životom te pravom svakog pojedinca da uživa darove njegove, i Njegove. Da pronađe mir u sebi i za sebe, te da u svojoj osobnosti pronalazi rješenja i životne odluke, ne čineći drugima ništa, osim pokazujući im svoju ljubav. A može li bolje?

www.miljenko.info, 12. prosinca 2006.