NAŠI JUNACI
- Detalji
- Kategorija: Prikazi (Publicistika)
- Objavljeno: Srijeda, 05 Travanj 2017 19:03
- Hitova: 2465
Damir Plavšić, Ne plači, moj dobri anđele, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.
»Najteže mi je u životu bilo kada sam ubio. U tom trenutku sam osjetio da se srušio sav moj svijet jer sam počinio smrtni grijeh. Tada sam osjetio i svoju smrt, te da više nemam dušu već samo svoje bezvrijedno tijelo.« (str. 13.) Ovim riječima Plavšić počinje tek nekoliko doživljaja iz onoga vremena kad je branio Vukovar i kad su ga uhvatili i zatočili duboko na ozemlju Srbije. Prošao je tri logora dok konačno nije bio razmijenjen u Nemetinu 27. ožujka 1992.
Teško je čitati ovu knjigu. Zar stvarno ljudi mogu biti tako okrutni? »Srpski civili izlaze iz mase i grle neprijateljske vojnike, pokazuju prstima... Spuštamo glave skrivajući se od prstiju koji osuđuju na smrt. Nevjerojatno: do jučer smo s tim istim ljudima dijelili hranu i vodu, zajedno s nama su u podrumima bili zaštićeni od granata i sigurne pogibelji... Sada se skrivamo od njihovog prsta.« (str. 56.) I mi bismo najblaže rečeno mogli ponoviti: nevjerojatno. Svaki drugi komentar je suvišan. »Ležim na podu... Sav sam isprebijan... Tako putuje konvoj autobusa u hladnoj, zimskoj noći kroz Srbiju. Nakon dugo vremena vidim osvijetljena sela i gradove. Nekako mi je toplo, sretan sam. Mjesecima nismo imali struje, vode, mjesecima mrtvi, granate, ranjenici, mrak... Ovdje je tiho, mirno i lijepo.« (str. 70.) A mi unoseći se u Plavšićeve misli trpko zaključujemo kako je rat s drugu stranu Dunava.
