Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Ante Stamać
Gospođe i gospodo!
Čast mi je po drugi put govoriti o našemu autoru. Naime, podsjećam, prije otprilike godinu dana smo ga kao malo poznata ili nama, uvjetno rečeno, etabliranim piscima, nepoznata pisca predstavili i moram priznati iznenadio sam se finoći njegova pjesničkog sloga, finoći koju i ovdje možete osjetiti i vidjeti, jer je jedna od najboljih pjesama iz te zbirke ovdje i sadržana, a to je ona pjesma molitve Bogu da kada bude prolazio i našom bojišnicom da svrati i u moj rov. Telefonski sam danas pročitao tu pjesmu prijatelju s kojim sam sastavio antologiju hrvatske ratne lirike i žao mi je što je nismo onda imali, jer zbilja ide u najbolje što je napisano u lirskom slogu. No, podsjećajući se na to, hoću reći da mi je čast govoriti i drugi put o fra Miljenku Stojiću. U tu svrhu treba spomenuti ne samo da je on franjevac i da je pisac čitka slova, nego da je on i vojni kapelan. Već iz toga dvojstva moguće je zaključiti kakav je njegov autorski stav.
Biti kapelan i biti u ratu, biti u vojsci znači u normalnim životnim okolnostima obavljati dvije posve disparatne djelatnosti. Međutim, zbilja i povijest je prisilila i njega kao i mnoge druge da disparatne djelatnosti spoji u jedan te isti ljudski angažman. Tiče se to svih nas koji se bavimo riječima, bilo kao svećenici, bilo kao učenjaci, bilo kao pisci. Mi smo pozvani tumačiti svijet, a ne mijenjati. Međutim, u ovakvim okolnostima moramo sudjelovati u onim događajima u kojima neljudske snage rade na izvrnuću toga svijeta, koji nije baš najbolji ni normalan i valja ga vraćati u normalan poredak. U tom vraćanju normalnom poretku mi koji se bavimo riječima dužni smo dati svoj obol. Posrijedi je knjižica od 20, točno 20 tekstova, razvrstanih u tri ciklusa: 7, 3, 10, u kojoj se različitim tipovima ljudskog angažmana pokušavaju preklapati dileme, razmišljanja, pa i lijepe književne rečenice o više tema, rekao bih. Dileme koje se tiču neposredne ratne zbilje, dileme koje se tiču osobnih odluka čovjeka koji se upušta u takva nemila iskustva i u svjetsko - povijesne pohare, pa i dileme koje su ovdje bile u ovoj krasnoj pričici, koju je pročitao g. Katić, dakle, kristološke dileme, dileme uostalom nas kršćana koji smo prisiljeni ulaziti u takve spomenute nemile okolnosti. Evanđelist Ivan tu je jedan od prototipa, on je to vidio, on je svjedočio i on je kao pratitelj Kristove muke to i zapisao i nama današnjima namro bitne istine evanđeoske. Kad kažem o preklapanju, onda ću samo ukratko govoriti o tim trima stvarima. Preklapa se najprije ratna reportaža. To nije ratna reportaža klasičnog tipa u kojoj se opisuje neka od ratnih operacija, neka od zgoda koje su se zbile, neka od sentimentalno, pa i u suzama opisanih poharanih predjela na koja bi bio došao nesrećom dirnut subjekt, nego je to reportaža u tom smislu da se ne polazi samo od slika koje su zatečene i koje, slike, daju povoda za mišljenje, za misliti (draži mi je taj subjekt »za misliti«, nego za mišljenje). Upozorit ću na jednu sličicu koja se zove »Okvir za sliku, slika za okvir« gdje autor prisustvuje jednom sprovodu, sprovodu ispred kojega se nosi slika poginuloga, mučenika hrvatskoga, njegova nasmijana slika, koja predstoji svim žalobnicima, i supruzi i četvero djece koji se uz nju svijaju i autor nas upozorava kako je moguće zbilju pretočiti u sliku, u nešto trajno, u nešto čvrsto, što će ostati kao estetski zapis i obratno sliku koja se može imati onako kako ona pristaje uz zbilju. To bi bio prvi tip pisanja, dakle, tip koji pokušava neposredno referentnom sviješću koja se tiče opaženoga, viđenoga i točno zabilježenoga, koji pokušava, dakle, to osmisliti i nekako prevesti u okvire misaonog bića. Drugi tip dilema rekao bih, jest upravo dilema politologa. U dvjema pričicama naš autor fra Miljenko govori o tomu kako je i sam bio u situacijama da promatra poharu svijeta u jednom njemu neutralnom terenu. Ja ću lako očitati da je jedno mjesto bilo Jeruzalem, a drugo mjesto je bilo Rim, kako se vidi iz njegovih biografskih podataka. U prvom slučaju on, ne imenujući, ali to se lako prepoznaje, razmišlja o tome što ti Židovi, Izraelci u svojoj državi rade, a što rade Palestinci, govoreći, i to je sad poanta, budući da je to zapravo njemu dosadno i iz te dosade što bi se njega imali ticati ti ljudi koji i jedni i drugi imaju pravo nastanjivati svoje države. U drugom smislu neposredno pred početak rata, odnosno onoga dana kada su izmasakrirani hrvatski redarstvenici u Borovu naselju, dakle, prisjetimo se to je 2. svibnja 1991. godine, on donosi odluku da se vrati u domovinu i da uđe u rat, premda mu je isto tako, njemu svećeniku i teologu dotad moglo biti strano to što se događa. Ali poziv domovine je poziv domovine i on zapravo nas ovdje podučava što zapravo svaki pojedini čovjek mora poduzeti čak i uvjetno rečeno i protiv ili mimo svog intelektualnog uvjerenja onda kada su ugrožene i dirnute temeljne zasade humaniteta vlastitoga naroda ili vlastitog subjekta, vlastite duše. U rat, kaže fra Miljenko, ne valja ići prazna srca i duše, a usijane glave nego obratno, usijana srca i duše, a hladne glave. Upravo ta hladna glava je i prethodila i ovoj odluci. Rekao bih to je stanovita misaona dilema pisca, autora koji u jednom momentu mora osjetiti da je poziv za spas duša i tijela vlastitih sunarodnjaka važan, uostalom vlastite zemlje, zemlja je tu prvenstveno važna, da mora dati svoj obol. Treći tip razmišljanja je svakako razmišljanje teologa, teologa koji mora naći stanoviti modus vivendi između krvavih ratnih zbivanja, pa i kadšto prisile da se sam mora braniti, dakle oružjem u ruci uzvratiti, čuvati vlastiti život, a s druge strane pronositi evanđeosku istinu koja je za nas kršćane ljubi bližnjega svoga, odnosno opraštaj i onima koji ti zlo čine. U takvim dilemama fra Miljenko ispisuje vrlo lijepe stranice o Međugorju, o poruci Gospe, o Brdu Križevcu, o Brdu Marijina ukazanja, ispisuje vrlo lijepe stranice o opraštanju, o tome kako je moguće dočekati sve zločine, a da se oni ipak jednom zaborave. Uglavnom, knjiga koja preklapa niz autorskih stajališta, koja preklapa niz slika zbilje, a pisana u jasnom, čitkom, vrlo lijepom jeziku čija analitika uvijek ostaje na razini svakodnevnog govora, a nikada se očito hotimice ne želi, premda je posrijedi učenjak, teolog, uzvisiti do stanovitoga metajezika koji je u drugim tipovima knjiga, dakako, pogotovo znanstvenim, neobično važan i potreban.
Knjiga je dakle, mnogoslojna, mnogostruka, čita se vrlo rado i vrlo lijepo, i čita se mogu i na kraju reći kao niz homilija jednoga svećenika, skromna čovjeka, koji se trsi da ni u jednome trenutku ne povrijedi ni onoga koji se kao zakleti neprijatelj, to znači sovražnik, to znači vrag, to znači nečastivi iz praslavenskih korijena hrvatske terminologije, ne želi uputiti u zločinidbu bilo kojega zločina. Eto preporučio bih ovu knjižicu, a vjerujem da će ona fra Miljenka stvoriti piscem čije ćemo knjige moći i nadalje čitati i ja se radujem nadi svojoj vlastitoj da ćemo ga uskoro u našem vlastitom Društvu uskoro imati kao suradnika, člana i korisna djelatnika na hrvatskoj književnoj njivi. Hvala lijepa.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 6. lipnja 1995.
