Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Anđelko Novaković
Najprije zahvaljujem gospođi Marici Kordić, dakle nakladniku, jer ovo je drugi susret s jednim iznimnim čovjekom, pjesnikom, i, vrtim jedan mali film, 3, 4 godine mislim da smo ovakvih ili sličnih susreta, rekao bih, primjerno imali baš u ovim prostorima, barem jedno 15-ak, kada smo u Društvu hrvatskih književnika susretali svećenike, franjevce, pjesnike, svjedoke.
Između rova i pjeva prvih jutarnjih ptica, između domovine i tuđine nema više one stare daljine s utezima nostalgije, nema rane koja nije i krvlju uresila stazu povratka, slutnju i žar punine. Sve je premošćeno opipljivim, vidljivim. I fikcija bi tiša od fakcije. I budimo najiskreniji – nema pjesnik pjesničke, već isključivo ljudske dileme. Ta vremena – kaže Miljenko Stojić.
Dakle, kako biti, kako sudjelovati, kako svjedočiti, kako zlo odagnati, a dušu uščuvati? Kako biti uvjerljiv kad moćnima od ovoga svijeta ti argumenti kao da ništa ne znače. A u zadanom i neizmaštanom trenutku sprovodi sve mlađih, kao da proljeće vene. Što je tim vremenima domovina? Što je ishodište i korijen i krošnja, sve? I zrcalo duše i opipljiva stopa neba? I dok rat tutnji ne posustaje Kraljica mira. I dok u nekom usputnom europskom gradu slutiš niz prozore, sve si više u jeziku materinskome, u neizbježnu povratku. Domovina nije čekaonica, jer to su »ta vremena«. Prethodni susret s Miljenkom Stojićem znao je i pitati i dvojiti u vrsnim stihovima, o kojima je govorio dr. Stamać, u bdijenju, u traženju. Zato mi i bi taj prvi susret posebno drag, jer je to bilo otkriće, uistinu otkriće pjesnika. I sada pjesnik traži odgovore, pa uzroke, paragranicama eseja, ali otvorena srca zapisuje, slaže, omjera, istinuje u iskrenosti koja ne zanemaruje ni lirska osvjedočenja. Pa i tajne i zanose i more zavičaja poput Ivaniševićeve Hrvatske ni u jednom trenu ne vape za bijegom, poetizacijom, idealizacijom. Ne, svjedoči Miljenko Stojić – sudbina uvijek ima ime i prezime. A baš to i jest mjera mogućeg, tog traženog odgovora, dakle, mjera odgovornosti. Ime i prezime. Ta vremena svladavaju ti ljudi. I drukčije rečeno baš ta vremena skidaju i zadnju masku – svjedoči Miljenko Stojić, jer je obećao da će govoriti istinu i samo istinu.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 6. lipnja 1995.
