Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Nenad Valentin Borozan
Nema znakovitoga pisca, ali i onoga na putu književnoga stasavanja koji nije sebi postavio upit u svezi sa stvaranjem u ratu. Kako odgovoriti zadaći, ispuniti dug čovjeka i stvaratelja, a ne poniziti umjetnički izričaj. Traženje puta i odgovor, nekada je prevladavala unutarnja vatra koja je nenadano brzo oblikovala stvarnost i određivala ostvaraj. Jedno takvo iskustvo propitkivanja, oblikovanja i svekolika duhovnog uzleta danas je pred nama. Riječ je o knjizi ogleda »Ta vremena« književnika Miljenka Stojića.
Miljenko Stojić rođen je 1960. u Dragićini. Pučku školu završio je na Čerinu, a maturirao je na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom 1979. Nakon mature stupa u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Bogoslovlje sluša na više učilišta: u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu.
Za svećenika je zaređen 1987. godine u Mostaru, a na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu 1991. postiže licencijat iz teologije s područja kršćanske i franjevačke duhovnosti. Živi i radi u župi Međugorje. Do sada je objelodanio tri knjige: »Sa sv. Klarom«, prijevod, 1993., »Unatoč svemu«, pjesme, 1994. i »Pjesma blizini«, pjesme, 1995.
Posljednja tiskana knjiga, o kojoj kanimo danas govoriti, »Ta vremena« udomila je oglede koje je autor pisao posljednjih godina, dakle, u ovom ratnom vremenu. Knjigu, koju je tiskao nakladnik »K. Krešimir« u Zagrebu ove godine otvara proslov u kojem autor obrazlaže odgovornost pisanja i odgovornost u pisanju u svojemu vremenu. Potom slijede tri odjeljka: U Božjem svjetlu, Ljudski govor i Snalaženje. U 20 eseja nižu se tematski rat, ljubav, vojnici, Gospa, Bog, droga, kriminalci. Međutim, mi bismo temeljnicu knjige i njena progovara vezali uz tri točke: domovinu Hrvatsku, Boga, Europu, odnosno svijet. Tu se sačinju i razvijaju odslici duhovnog i tvarnoga svijeta, koji se mogu promatrati iz različitih kutova, ponajprije iz kuta stvaratelja. Knjiga jasno i glasno određuje svojega tvorca koji je od prvoga upita: gdje, što i kako izabrao svoj kut. U sudbonosnim vremenima osobna zadaća može sačekati. Kada je domovina u opasnosti, onda se zna: pripadati joj bez ostatka i biti vojnik svoga naroda. To je već prva razina i stava i odluke koja daljnjem iskoraku stvaratelja bez ustezanja otvara moralno pravo propitkivati, krasnosloviti, tražiti, otkrivati i zapisivati. Njegovi redovi tvore ogled koji ogleda i u kojem se ogleda. Zrcalo je to duše koja želi samo oslobođenu Hrvatsku i istinu. A istina je nedjeljiva, jedna. Zato piscu pada teško neodlučnost svijeta i njegove igre, čimbenika koji dijele lekcije bez pokrića. Riječ je o jednoj te istoj vrsti ljudi koja odlučuje o sudbini naroda bez njihova upita – kako na jednom mjestu zapisuje Stojić. Pa nije ni čudno da je davno današnji Papa izustio da Europa potrebuje ponovno naviještanje Isusove radosne vijesti. I tu se razvija niz upita i zaključaka između ravnodušnosti i odluka koje ne štuju stvarnost i istinu. Jer negdje tamo je sačinjen drugačiji scenarij. Na drugoj pak strani u svojoj pravednosti, Stojiću se hrvatski narod čini izabranim. Skrušenost u molitvi, pripadanju vrijednostima i odlučna obrana domovine i svojega doma temeljna je zadaća. »Idući ovim našim hrvatskim putom križa prema molitvi«, piše Stojić, »prepoznao sam da je molitva za mir čuvala dušu, a i tijelo moga naroda. Dozivala je svijest da se u rat ne ide iz želje za ubijanjem, nego samo zbog obrane svoga«. I u toj zanesenosti prizorima kada se u rovu čeka Boga s krunicom oko vrata ili u ruci, ne izostavlja se ni one koji kvare sliku svojega naroda i u osobnoj utrci za probitkom zaboravljaju temeljni cilj, ali sve će naći svoje mjesto, sve će dobiti svoju sliku, lučit će se dobro od zloga. Svatko ostaje sam sa sobom pred temeljnim upitima. Samo oni moralni, hrabri ostat će u miljeu pripadajućem unutarnjem svijetu sigurnosti i u naručaju nadi, blizini. Usprkos ratu koji na svoj prepoznatljivo dramatičan način govori u ovoj knjizi, pa i kada šuti glasa se jezikom tjeskobe, iščitavanja i propitkivanja, ali ne odjekuje pukom retorikom.
Vašem se prikazivaču čini da je Stojić ove eseje morao napisati, a da se moguća odgojna namjena ili pak namjena moralističkog sadržaja nametnula sama. Dakle, doima se malo drugačije nego što to konstatira jedan od recenzenata knjige akademik Dr. Dubravko Jelčić. Jezik nje, lakoća, kratka ili dulja rečenica sukladna nakani pisca ulančuju prohodno tekstovlje koje ima i mjeru i filozofičnost i poetsko. Sukladno susretište, nu, izričaj koji je uistinu sretan izbor. Sa zanimanjem očekujemo Stojićev novi iskorak.
HR Radiopostaja Mostar, Mozaik – ljepša strana života, 30. travnja 1995.
