Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Ivan Ugrin
Čitajući zbirku eseja Ta vremena lako je zaključiti kako fra Miljenko Stojić unatoč svemu nije odlučio pobjeći u zavjetrinu. Uzeo je pero u ruke i nije se bojao pisati o stvarima koje smo svi na sličan način proživljavali posljednjih godina. Ti zapisi nisu doživjeli sudbinu ranih Miljenkovih pjesama, koje je on, sam zna zašto, prije petnaestak godina spalio; može se reći da je danas puno zreliji. Najprije kao čovjek, postao je hrabriji u odnosu na javnost kojoj je podario ova svoja razmišljanja, a još više je pokazao kako nije samo pjesnik, koji su, što no se kaže »čuđenje u svijetu«, već je i pisac, esejist pun optimizma unatoč svemu u ovim teškim vremenima.
Što je razlog optimizmu? Prije svega duboka vjera u Boga koja proizlazi iz svakoga retka ove zbirke, čiji su tekstovi inače već bili objavljeni ne samo u listovima duhovne tematike, kao što su »Glas mira« i »Naša ognjišta«, nego i u sasvim drugačijim novinama: »Glasu Brotnja« i »HVO glasniku«.Ovaj posljednji, naizgled se ne uklapa u ostala glasila, no upravo specifična uloga koju je fra Miljenko obnašao u ovo naše vrijeme, a ta je vojnoga kapelana, vodila ga je na crte bojišnice diljem domovine. Tu je nastala većina zapisa iz ove knjige. Jedan, pak, zabilježen je na ispraćaju poginulog branitelja. Nosi naslov »Okvir za sliku, slika za okvir«, i po mom mišljenju, najjači je tekst u zbirci. »Ono što me je ovaj put iznenadilo bila je slika. Nosio ju je suborac poginulog vojnika. Uokolo nje zagasiti drveni okvir. Prikazivala je pokojnika kako se smije. U očima mu se nazirala nada, blizina i ljubav. Nisam mogao odvojiti pogleda s nje. Odskakala je od svega. Smijeh sa slike razgonio je u meni gorčinu koja se bila počela skupljati. Nije mi dao poći tim opasnim putem. Kao da mi je govorio: Gledaj, ja jesam tjelesno otišao, ali ti si ostao. Ako budeš počeo mrziti, izjest će te mržnja. Radije se nasmiješi i obavi svoj dio zadatka.«
Samo, što bi to bio moj dio zadatka?, pita se u nastavku autor. On je svoj dobro shvatio. Ne napuštaj svoj narod i domovinu u najtežim trenucima, makar imao i primamljive ponude, već postani dio naroda koji trpi. To je fra Miljenko Stojić i učinio. On je samo jedan od brojnih koji je mogao birati nešto atraktivnije, ali nije, već je izabrao ono što je i naš narod kroz povijest birao: praštanje koje pobjeđuje zlo. I u najdubljoj iskrenosti zapisao je svoje dileme: »Trebam izgraditi sliku koja će skladno pristajati u svoj okvir... Kada stvorim lijepu sliku i lijepi okvir, Bog će me staviti u svoju sobu. Bit će radostan da me pronašao, a ja ću biti radostan da sam pronašao njega. I u ovim ratnim danima on prolazi komadićem zemlje gdje se odvija moj život. Zove me. Žao mu je kad čuje kako govorim da nam ne želi pomoći. A on to itekako želi... Znao sam da više nisam sam na ovoj zemlji. Nekome sam dužan pomoći u nevolji. Taj netko zove se moja domovina.«
Dio svoga života, odnosno studentske dane fra Miljenko je proveo u svijetu, pa je iskustva stečena u Jeruzalemu, Rimu i drugim gradovima zabilježio i u ovim tekstovima. Osobito u ona tri koja je sveo pod zajednički podnaslov »Ljudski govor«. Riječ je o tekstovima: »Vjerujem u Europu«, »Ulica prosvjeda« i »Igra krivih svjetala«. S puno ironije fra Miljenko zapaža kako je ispod prozora njegove sobe u jednom velikom gradu u kojem je stanovao prolazila ulica kojom su se kretali svi imalo značajniji prosvjedi, ne samo u tom gradu, već i u toj zemlji. Prosvjedovalo se za zaštitu životinja, za povišicu plaća, za pravo homoseksualaca i lezbijki, za sve živo. Prosvjedovalo se i onda kad je započeo Zaljevski rat. A kada je počeo rat u našoj domovini, piše autor, nigdje nikoga. Unatoč toj ljutnji, fra Miljenko vjeruje u Europu, u onu koja nije izgubila smisao za pravdu i dobro. »Takva Europa pomagala nam je preživjeti tijekom ovih ratnih dana. Ona će nam pomoći i narasti do snage da se ravnopravno nosimo sa svim sebičnim političarima. Takva će Europa pobijediti sve loše klice u sebi. Ne će dopustiti da određeni krug ljudi-neljudi upropasti njezinu budućnost. I ja vjerujem u takvu Europu.«
A odakle ta loša klica u Europi, i ne samo u njoj već i posvuda u svijetu, pa tako i u nas? Fra Miljenko na to odgovara u prvom zapisu ove knjige, koja nosi naslov »Novi poredak«. Za sve je krivo »potrošačko društvo«. »U ovim ili onim oblicima ono je neprestano prisutno u našoj svijesti. Na sve moguće načine govori nam da treba stvarati, stvarati i samo stvarati. Svrha tog stvaranja nije pomoći čovjeku da lakše proživi na ovoj zemlji, nego da nagomila sebi tvarna bogatstva... Ovakav način razmišljanja doveo je do toga da se čovjek otuđio od samog sebe. Uhvatio ga je strah za budućnost. Svijet u kojem je postalo važno što imaš, a ne što vrijediš nije bio njegov svijet. Taj je svijet hladan. Ne može stopliti čovjeka i pomoći mu u njegovim tjeskobama. Trebalo je započeti nešto novo.«
To bi trebao biti »novi poredak« o kojem danas toliki govore. Mudroslovci, koji su u vrijeme racionalizma navijestili rat bogoslovlju, a danas su raznoraznim tajnim društvima povjerili da budu nositelji i promicatelji toga novog društva. Bogoslovci koji su nekad ispustili priliku da ostvare vrijeme sreće i zadovoljstva na zemlji, jer su dopustili da se u ime vjere svašta radi i govori, a danas kažu kako je vrijeme povratka religioznome. Mudrost jednih i drugih, zasjenila je svojom jednostavnom porukom Gospa iz Međugorja. Autor smatra da je njezina pojava točka prekretnica u stvaranju novoga svijeta i ističe: »Pogrešno bi, ipak, bilo zaključiti da Gospa želi obezvrijediti ljudske napore. Meni se čini da ona samo želi dovesti sve do pravog početka, do temelja na kojemu se ne može graditi nešto veliko i nešto dugotrajno. I ništa više. Želi nam ukazati na mudrost križa. Time pomiruje bogoslovlje i mudroslovlje.«
Fra Miljenko spada u one koji vjeruju da se samo mudrošću križa može ostvariti »novi poredak« za sva vremena. Mi se s njim u tome možemo složiti, ali i ne moramo. Ja se slažem s recenzijom dr. Dubravka Jelčića o ovoj knjizi i time zaključujem: »Jednostavna i neposredna, misaona čista i emotivna kondenzirana, rečenicama u kojima je i poleta i mudrosti, ova će knjiga zacijelo ispuniti krupnu zadaću u duhovnom životu čitatelja, kojima je namijenjena.«
Hrvatska obzorja, IV., 2, Split 1996., str. 447. - 449.
