Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Ivan J. Bošković
Miljenko Stojić ima iza sebe već nekoliko knjiga pjesama i prijevoda, a sada nam se predstavlja i kao esejist. Duboko ukorijenjen u ratnoj zbilji i svemu što ona nosi kao svoj teret, ovaj je svećenik i pjesnik progovorio o brojnim pitanjima hrvatske sudbine, stiješnjene apetitima neljudskih susjeda i zaboravom velikoga svijeta.
Našavši se u ratnom okružju, u oči sa smrtima i tragedijama kao najdubljem iskustvu hrvatske zbilje devedesetih godina (a rat je doista najveći ispit ljudskosti), brojne je poticaje zbilje i vremena pretočio u slike/eseje, rječite kako svojim moralnim, kršćanskim porukama, tako i spisateljskim marom, u kojemu se ogleda iskustvo čovjeka i svećenika, odana svojem hrvatskom puku i kršćanskoj vjeri kao istinskoj moralnoj snazi i duhovnoj okomici, s čvrstim uporištem u kulturi ljubavi, dijaloga, porukama Velike knjige.
Živeći tragično iskustvo vremena, Stojić će jasno progovoriti o moralnoj obnovi (ali bez dnevno-političkih konotacija), mogućoj jedino na čvrstim temeljima vjere i ekumenizma; o ratu iz ljubavi za obranu domovine, bojovnicima po oružju i braći po vjeri; obrani vjerskih i nacionalnih svetinja, o dvoličnostima europskog mišljenja i dvjema Europama: jednoj koju čine licemjerni političari (loši ljudi u odgovornim vremenima) i drugoj, oličenoj u solidarnosti malih ljudi; o krunici i mudrosti križa; molitvi kao zalogu hrabrosti i dostojanstva; razrušenim ognjištima kao nadahnuću za molitvu; o pošasti droge, kriminalu (...) Stoga su njegovi eseji i odjeci zbivanja, ali i refleksi dubokih promišljanja, meditacija. I njihov je izraz raznolik: jednom škrt i jednostavan, drugom pak prigodom dubok i sugestivan, no uvijek misaono prepoznatljiv i nadasve razumljiv.
U Stojićevim esejima čitati je iskustvo pjesnika koji istinski osjeća i proživljava usud svoga naroda u neljudskim vremenima, i svećenika uvjerena u pobjedu dobra, istine, vjere. A upravo je vjera ona snaga koja krijepi i u najtežim trenucima; ona hrabri da se ustraje, da se odupremo zlu i nevjeri, jer pravda i istina pobjeđuju. Zato su i poruke Stojićevih ogleda optimistične; vjera je i utjeha i spas, ali i ona nikad neugasla nada koja nas je održala u povijesnim nevremenima. Ona je ne samo utočište nego i još veći poticaj za boljim svijetom i životom, po mjeri čovjeka – slike svojega Stvoritelja. A to je ono svjetlo koje obasjava dubinu ovih esejističkih sastavaka, nagoneći nas da i sami, svojim udjelom, ma kako neznatan bio, posvjedočimo svoju duhovnu i ljudsku prisutnost u svijetu, i tako ga učinimo i ljepšim i boljim. U tome je smislu knjiga dobrodošao poticaj i povod.
Pridruživši se pjesnicima-svećenicima, čije smo radove imali prilike češće čitati, Stojić, kušajući ispjevati pjesmu blizini (a tako se zove i autorova pjesnička knjiga) rječito svjedoči da je na svoj način vojnik svoga naroda. Ova to knjiga uistinu objelodani!
Slobodna Dalmacija, LIII, 16255, Split 1996., str. 13.
