Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Krešimir Šego
Autor Tih vremena poznat nam je po knjizi pjesama Unatoč svemu objelodanjenoj 1994. godine; knjizi koja je u cijelosti istinsko osvježenje, čista izraza, visokih dometa. Ta vremena ni u kojem svom segmentu ne iznevjeruju dosege prvoga djela Miljenka Stojića: pred nama je knjiga koja svoga autora potvrđuje kao pisca izuzetna smisla za detalj, za analizu događaja naše svakodnevnice, okružja i duhovne stvarnosti.
Nova Stojićeva knjiga potpuno je okrenuta hrvatskoj ratnoj stvarnosti, promišljanju našega položaja u europskom kontekstu, posljedicama koje rat ostavlja na dušu čovjeka, ni na trenutak ne podliježući pesimizmu koji bi se mogao očekivati kad je ovakva tematika u pitanju.
U formi kratkih zapisa, koje bismo mogli smjestiti u neku vrst eseja – pjesme u prozi, autor promišlja pojedine poticaje, s jasno opredijeljenim porukama čitatelju. I uvijek su te poruke svjesno optimistične, s otvorenim mogućnostima za dobro. Naše djelatno sudjelovanje, odluke, opredjeljenja, stavovi – ovise jedino o nama.
I tako u svih devetnaest poglavlja knjige podijeljene u cjeline »U Božjem svjetlu«, »Ljudski govor«, »Snalaženje«, autor propitujući sebe postavlja pitanja svima nama. I, svako je poglavlje, bez jakih riječi i povišena tona (ton je, mogli bismo kazati, ponajčešće stišan) povod za ohrabrenje, za otkrivanje samosvijesti – bilo na ljudskom bilo na Božjem primjeru života. Govoreći o novom poretku, a svjedocima smo i sudionicima toga, autor govori o pitanju svakoga vremena i svakoga čovjeka, zaključujući kako novoga poretka nema bez križa, što je i izvorom i nadahnućem cijele ove knjige. Jer, koje to vrijeme nije prekretničko i koji čovjek nije na raskrižju?
»Promatrajući ovako svijet, odnose u njemu, pristajem uz tvrdnju da se društvo u kojem živimo treba obnoviti.. Ako obnova utemeljena na našoj vjeri ne bude pokretač sve naše obnove, bit će se uzalud. Gradit ćemo kuću na pijesku!« – piše Stojić u drugom poglavlju knjige. I doista, ukoliko obnova nije utemeljena na vjeri, i ukoliko naš svijet i naša stvarnost nije u tim odrednicama – nema nam ni utemeljenja u povijesti ali ni u budućnosti. Bez obzira što je rat. Odnosno: upravo stoga što imamo iskustvo stečeno u ratu koji je imao cilj uništiti hrvatsko nacionalno biće, a mi smo umjesto uništenja stekli izuzetnu mogućnost obnove u svim svojim sastavnicama. Božji svijet, koji Stojić nikada ne promišlja bez ljudske nazočnosti u tomu svijetu, okvir je svih naših iskustava i ostvarenja. Na temeljima ljubavi, pravde, iskrenosti, bez kojih se Europa, »odnosno Zapad počeo urušavati kao zajednička nam kuća«. I otuda naše dvojbe, razočaranja, iskazana u tijeku rata ponašanjem svijeta, odnosno čimbenika za koje vjerovasmo da grade »pravedni poredak«. No, pitanja koje postavlja Stojić drugima, postavlja ih i sebi, odnosno svima nama – a to je što sami činimo kako bi svijet bio pravedniji, kakve stope iza sebe ostavljamo, kakve naslage pravimo, koliko smo se puta iznevjerili, bili nedosljednima? I uza sve to, Stojić nikada nije bez vjere u Boga i pouzdanja u čovjeka, dviju temeljnih sastavnica života na zemlji. Poglavljem »Božja slika« završava se prvi dio knjige, a sadrži značajna pitanja za nas sada i ovdje u antologijskim stihovima Molitve iz rova, u stihovima »svrati Bože večeras i u moj rov/ možda ne ću prepoznati tvoj dolazak/ zato molim te budi uporan/ zovi me/ sigurno ću se odazvati/ čujem li tvoj glas.«
Cjeline »Snalaženje« i »Ljudski govor« nastavak su razmišljanja iz prethodne cjeline, s tom razlikom što autor još izravnije govori o našoj stvarnosti, dvojbama, mogućnostima i, iznad svega, potrebnoj hrabrosti kako bi se nadvladalo vrijeme nesklono hrvatskom čovjeku.
Knjiga Ta vremena od prve do zadnje stranice zahtijeva pozornost čitatelja i njegovu spremnost na suočenje s mnoštvom bolnih pitanja naše stvarnosti i stanja prije svega hrvatskoga čovjeka: od pitanja vjere – nevjere, duhovne obnove, obveze trpljenja stoga što smo i »izabrani narod«, zla droge, kriminala, nespremnosti na solidarnost sa stradalima... I, ponavljam knjiga nije pisana, ni na trenutak, kao isprazno propovijedanje, već kao poziv na razmišljanje, poziv na otvorenost za promjenu. Stoga će, i kao književno djelo, što jeste prije svega, ali i kao poziv na razmišljanje, imati veliki broj čitatelja. Za neke će Ta vremena biti prilika za odazvati se i sudjelovati u duhovnoj obnovi, za neke opet prilika obnoviti svoja sjećanja. Svakako, kako god, dragocjeno štivo i dragocjeno iskustvo za svakoga koji je pročita.
Dodamo li tomu da je knjiga napisana stilom i jezikom baštinjenim od ponajboljih hrvatskih pisaca, eto puno razloga da je, i ne samo jedanput, pročitamo.
Hrvatsko slovo, I, 4, Zagreb, 19. svibnja 1995., str. 15.; Vjesnik, LVII, 17666, Zagreb, 19. prosinca 1996., str. 22.
