Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir Zagreb, 1995.
Piše: Toma Podrug
Čitajući knjigu ogleda »Ta vremena« pjesnika i fratra Miljenka Stojića koju posvećuje »svima onima što se u ova teška vremena časno boriše za domovinu«, dojmom je da nas ovaj pisac koji je ujedno i Božji sluga opominje da ne posrnemo u onu suludu ideju ostvarivanja jedinstva svijeta čovjekova silama bez Boga, jer nas posljedice takvih nauma uvjeravaju, što je velikosrpski barbarin i dokazao, da se ni ideja pravde ne može razumjeti bez Boga, a kamoli ljudski život i njegove želje. Uz to nas Stojić, koji je predan evanđeoskoj Kristovoj vjeri i uvjerenju, ovako obavještava o svome odnosu spram Boga i čovjeka: »Najlakše se svome Bogu mogu približiti preko sebe i preko drugoga. Kad ne dopustim sebi očajavati, približavam se Bogu u svojim dubinama, kad ne dopustim sebi mrziti drugoga, približavam se Bogu u njegovim dubinama. Ishod svega jest punina života, pa makar nas događaji nemilosrdno tlačili.«
Ovaj se pisac svesrdno zauzima da ne bude samo svjedokom onoga o čemu piše već i njegovim sudionikom koji je doživio i proživio napisano, pa se stoga ovi ogledi i doimlju životno i uvjerljivo. Stojić je svjedok koji nije pobjegao od svojih bližnjih ni od istine, pa je i svojim spisateljskim radom nastojao pronaći i dublje korijene te istine koja se događala u brojnim životnim situacijama i ljudskim pojavama u kojima su se izmjenjivali rat i ljubav, patnja i žrtvovanje, Bog i vjera, droga i kriminal...
U dvadeset ogleda ove knjige Miljenko je Stojić svojom vjerom u Boga prožeo napisano dobrotom, ljubavlju i sućuti, s uvjerenjem i dubokim osjećajem da kršćanska vjera koja posjeduje najvišu milost i mudrost može pružiti i obilje sućuti i utjehe. Stoga su opisi, razmišljanja i prosudbe ovoga Božjega sluge uveliko prožeti onim praktičnim činima koje nalaže kršćanska vjera: uslišati patnike, osamljenike i ostavljene, a ohrabriti posustale i onemoćale. Iako ćuti da je čovjek bez patnje - čovjek bez osjećaja, ipak mu je želja patnju ljudima što više ublažiti.
Unatoč razočarenju u europske moralne stavove koji sve više nastoje izjednačiti osvajača i branitelja, zločinca i žrtvu, Miljenko Stojić posjeduje i razumijevanje za to potrošačko društvo koje zbog svoga hedonizma i ne može biti moralno, pa je tome društvu i ostalo samo cijeniti ono »što imaš, a ne što vrijediš«. U svojim ogledima ustvrđuje da je europsko društvo nekad bilo kršćansko sve dok iz tog društva nije uveliko prognan Bog. Ali, samogrješnički priznaje: »Europa i svijet - nisu to samo oni. I ja sam to«.
Ovaj je Božji sluga svagda uz čovjeka i za čovjeka, pa pamti i izljeve zla u Vukovaru, Ćelijama, Škabrnji, Sarajevu... i sve mu to biva izvor nadahnuća za molitvu, kao i potrebu da svojim sunarodnjacima unese u svijest i ponašanje evanđeosku poruku »da se u rat ne ide iz želje za ubijanjem, nego samo zbog obrane svoga«, pa tvrdi da »moliti za mir znači živjeti, a ne dopustiti da te rat ubije«. Prezirući velikosrpske »stope koje su iza sebe uništavale a ne oslobađale«, sav se predao u službi onih koji su branili svoju slobodu, dom i domovinu.
I zaista, ovi jednostavno ispisani ogledi posjeduju obilje Blizine »prema mnogima i prema jednome«, pa će biti rado čitano štivo koje brani čovjeka i hvali Stvoritelja i svekoliko njegovo stvaralaštvo, a iznad svega odbacuje ništavilo i vraća se nepresušnoj vjeri koja vidi sve novija i savršenija Božja djela kao beskonačnu trajnost, unatoč žestini zemaljskih moćnika što ostvaruju destrukciju na Zemlji čovjekovim silama, bez Boga i protiv Boga.
Vjesnik, Zagreb, 4. rujna 1997., str. 16.
