Miljenko Stojić, Ta vremena - Diese Zeiten, »K. Krešimir«, Zagreb, 1995. i 1997.
Piše: Krešimir Šego
U suvremenoj hrvatskoj književnosti Miljenko je Stojić nazočan tek četiri godine i u tom kratkom vremenu objelodanio je četiri naslova, tri knjige pjesama i jednu knjigu eseja, što samo po sebi izaziva pozornost. Zaista je rijetkost da jedan autor u tako kratkom vremenu, a bez prethodnih najava, uđe u književni život i bude visokim ocjenama meritornih kritičara ocijenjen, nadilazeći sve početničke poteškoće. U bilješci o piscu, u prvoj knjizi ovoga autora, stoji da je već pripremljenu zbirku pjesama uništio. Tu nalazimo razloge potpune književne zrelosti objavljenih Stojićevih knjiga.
Knjiga eseja Ta vremena sadrži dvadesetak kratkih eseja, podijeljenih u tri cjeline, čiji redoslijed i tematika proizlaze iz strukture vremena u kojemu njihov autor živi i koje svjedoči. Cjeline su svaka za se zasebne, ali isto tako jedna u drugu ulaze, tvoreći cjelinu knjige zaokruženom i jedinstvenom. Tako strukturirana, Ta vremena su knjiga o našemu vremenu, knjiga o nama samima: o dvojbama i smjerovima, o duhovnom i nacionalnom identitetu, o raskrižjima koje je ovo vrijeme pred čovjeka današnjice stavilo.
Pišući o knjizi, ne mogu se zanemariti dvije, književno možda nebitne, ali egzistencijalno nezaobilazne činjenice. Prva je da autor eseja živi u Međugorju, sjecištu i stjecištu traganja ljudi našega vremena, što određuje teme mnogih Stojićevih eseja. Druga nezaobilazna činjenica jest da nastaju u ratnom vremenu, u vremenu u kojem nitko ne može ostati po strani, neutralan spram događaja koji nas dugoročno određuju. I, kao i prva, tako i ova druga činjenica našla je mjesta u Stojićevim esejima, a obadvije skupa čine potku njegovih razmišljanja, njegovih traženja odgovora na pitanja.
U takvu se spletu ovih tema Stojić obraća svome čitatelju, živomu ljudskomu biću koje na isti način doživljava dvojbe pred kojima se skupa nalaze. I jedan i drugi moraju rasplesti pitanja svoga vremena, najčešće neugodna a ponekada i tamna pitanja, ukoliko hoće biti sudionicima tih vremena. Koliko je takav način pisanja zahtjevan, svjestan je i sam autor, koji u Proslovu, u prvim rečenicama piše: »Općenito, odgovorno je opisivati vrijeme u kojemu se nalaziš. Svi su događaji još svježi i teško je napraviti potreban odmak od njih. No, ima i vremena koja ne trpe hladna opisivanja, nego zauzeto sudjelovanje.«
Ovoj svojoj odluci, dakle zauzetom sudjelovanju, Stojić je dosljedan od početka do kraja knjige, stvarajući književno djelo koje jest utemeljeno na konkretnim poticajima, ali koje svojom dovršenošću nadilazi i poticaje i vrijeme, ostajući trajnim dijalogom. »S jedinim filozofskim osloncem na Bibliji«, kako piše dr. Dubravko Jelčić, pisac Tih vremena traži i upućuje na značenje križa, na značenje molitve, te na potrebu vlastitoga odgovora na pitanja postavljena, na križu, prije dvije tisuće godina. Je li naše vrijeme, odnosno moćnici, odnosno je li Europa zaboravila na sve ono što se nalazi u odlukama njezinih institucija, pa dopušta rane kakve se nanose napadnutom hrvatskom narodu, struji iz knjige pitanje. Unatoč tomu što se prosvjeduje za sve i svakoga, u trenutku kada je hrvatskome narodu zaprijećeno biološkim uništenjem, nisu se dogodili prosvjedi u ulici jednoga glavnoga grada jedne moćne zemlje, u kojoj su prosvjedi inače svakodnevni. Unatoč tomu, autor vjeruje u Europu, a takav naslov nosi i jedan njegov esej. Vjeruje u Europu tzv. malog čovjeka, onoga koji se slaže sa službenom politikom svoje zemlje i koji će, i mimo te politike, pomoći bratu u nevolji, pomacima naoko neznatnim mijenjati svoga susjeda, svoju zemlju i njezinu politiku. Kada zataje veliki, poruka je navedenoga eseja, pojednostavljeno govoreći, ne posustaju maleni. Evo nekoliko primjera. Pišući o »tužnoj obljetnici«, to jest trenutku kada se navršava tisuću dana opsade Sarajeva, u eseju »Igra krivih svjetala«, stoji: »Još prije nešto su slično učinili s jednim drugim gradom: Vukovarom. Pred očima sviju njega su tada bezdušno pokušali ubiti. On se tome opirao i odupro. Razorili su ga, protjerali njegove stanovnike, ali ubili ga nisu. Izdahnuo je časno na jednom komadiću zemlje i nastavio živjeti u srcima mnogih. Ta srca učinit će da uskrsne i da se ponovno nađe na mjestu gdje je izdahnuo.«
Ovakvi su pjesnički iskazi prisutni u više Stojićevih eseja, navest ću, a tako se zovu i njegove pjesničke knjige, eseje Unatoč svemu i Pjesma blizini, u kojima je iskazan autorov credo.
Ta vremena su knjiga pisana, najprije, za hrvatskoga čitatelja, za čovjeka koji je, kao i njezin autor, proživio sudbonosno vrijeme. Dakako, ona se ne svodi na samo toga čitatelja već, svojom snagom, ali i informacijama koje sadrži, izuzetno zanimljiva bit će i čitateljima izvan hrvatskog govornog područja. Neopterećena promidžbenim nabojem, Ta vremena se izravno obraćaju i čovjeku koji malo poznaje našu povijest, našu sadašnjost i našu zemlju. U Tim vremenima i stranac će prepoznati svoje vrijeme, svoja vremena. U »Pismu nepoznatom hodočasniku« ponajbolje se zrcali i ta dimenzija knjige, poglavito u riječima: »Oprosti mi što ti ovoliko govorim o svome narodu. Ti očekuješ da ti ovaj narod bude potporanj dok ti budeš rasterećivao svoju nutrinu. On će to, vjerujem, i biti. Zauzvrat, traži samo malo: kada se vratiš ne reci da ne znaš o čemu se radi i gdje si upravo bio. Raširenih ruku i srca očekujemo te u Međugorju.«
Izdanjem na njemačkom jeziku, knjiga Ta vremena iskoračuje iz okvira koji su joj u nastajanju bili zadani, postajući djelom preko kojega i kroz koje će njemački čitatelj spoznavati jednu književnost, jedan narod i jednu zemlju na doista pristupačan način.
Motrišta, 3, Mostar, 1997., str. 96. - 97.; Marulić, XXX, 4, Zagreb, 1997., str. 885. - 887.
