Miljenko Stojić, Paljenje svijeće, ICMM, Međugorje, 1998.
Piše: Krešimir Šego
Ispisujući stranice svoga novog rukopisa, pjesnik i esejist Miljenko Stojić uspostavlja iz posebnoga kuta dijalog sa svijetom, iz teme u temu otvarajući značajke toga istoga svijeta, istodobno postavljajući pitanja i njemu i sebi. Rezultat toga dijaloga jeste knjiga ogleda opsega od nekoliko rečenica do nekoliko stranica. Njihov opseg ovisio je od posve konkretne njihove namjene - slušanja na govornom automatu, uvodnika u glasilu ...
Svi Stojićevi ogledi nastali su u Međugorju, dakle u središtu u kojemu se prelamaju sva bitna pitanja duhovnosti i opstanka suvremenog čovjeka u današnjemu svijetu; svi su nastali na poticaj nekoga od mnoštva problema koji tište one koji ili dolaze ili zaobilaze Međugorje. I jedni i drugi - i oni koji ga posjećuju i oni koji ga zaobilaze - u središtu su Stojićeva promišljanja, njegova ukazivanja na tjeskobe vremena, na čovjekov izlazak iz tih tjeskoba koje ponekada izgledaju nesavladive i nesagledive. Naravno, nije naodmet istaknuti, zapravo to svakako treba i naglasiti, da su ogledi nastali u prijelomnom vremenu, u vremenu ratnih strahota i njihovih posljedica, koje same po sebi čovjeka bacaju u vihor događanja na koje malo sam može utjecati.
Nekoliko je tematski naglašenih cjelina knjige Paljenje svijeće. Prva od njih, koja izvire iz autorova poimanja svijeta, svakako jest to da, unatoč svemu, čovjek gradi svoj život, svoj svaki dan i svaki trenutak, naravno oslonjen na izvor svake ljudske snage - na Boga. Mi živimo u vremenu milosti, ponavlja autor riječi Kraljice mira često ponavljane upravo u Međugorju, i to nas vrijeme milosti sve čini odgovornima i spram njega, i spram sebe, ali i spram svijeta. Pitanje je koliko smo spremni prihvatiti te istine i živjeti ih, pita se Stojić. Jesmo li više skloni lamentirati nad vremenom i, ponajprije, nad sobom, ili ćemo zaista postati hodočasnici na ovoj zemlji, na što poziva Kraljica mira. Pitanja su to za svaki dan i za svakoga čovjeka, bez obzira gdje i u kakvim uvjetima on živi. Samo prihvaćanje ovih pitanja, odnosno njihovo postavljanje sebi, čini nas bližima drugačijem shvaćanju svoga života, bližnjega, svijeta - naglašava autor.
Druga bitna sastavnica ove knjige jeste ukazivanje na potrebu, na nužnost skidanja paučine s vlastitih očiju i otiranja magle s obzorja. Suvremena nas civilizacija, konstatira Stojić, svojim postignućima, dinamikom života i vlastitim očekivanjima ljudi čini slijepima za sebe, za svoju okolicu, za vrijednosti koje su tu ali su maglama lažnih vrijednosti sakrivene od našega vida i protjerane iz naših misli. Mi, opet, koji smo doživjeli ratna zbivanja, u situaciji smo još izraženije prihvaćati vrednote koje su lažne, koje su daleko od ciljeva kojima smo išli. U takvu stanju čovjek zapostavlja i sebe i bližnjega, njegov život postaje natjecanje za ciljem koji je sam po sebi praznina, izgubljenost i promašaj. Nažalost, droga, kriminal i različiti drugi oblici ponašanja prijete da postanu ciljem velikoga broja mladih, onih koji moraju biti oslonac i nada ovoga svijeta.
U takvu stanju i takvu vremenu nužno se zaustaviti, okrenuti se onim vrijednostima koje neprekidno ponavlja i Kraljica mira - miru, molitvi, ljubavi spram bližnjega, dakle vrijednostima koje su trajna evanđeoska poruka. Stoga ljudi i dolaze u Međugorje, pod okrilje Kraljice mira i stoga su hodočasničkim nogama napravljene staze prema Križevcu i Brdu ukazanja. Tu se događa onaj važni poticaj - paljenje svijeće za vlastitu promjenu, za povratak molitvi, za spremnost na dobre plodove.
Premda je Miljenko Stojić po pozivu svećenik-franjevac, dakle i propovjednik, on je u svojoj najnovijoj knjizi i dalje prije svega pjesnik. Naime, uz to što svako od tri poglavlja njegove knjige otvara pjesma, također nadahnuta Gospinim ukazanjima u Međugorju, njegovi su ogledi i pjesničke proze, sastavci koji za suvremenog čitatelja postavljaju visoke zahtjeve sveobuhvatna pogleda u vlastitu nutrinu, u dušu i srce razdirane zamkama vremena. Nitko, naravno, od takva vremena nije pošteđen, ali ga, čitamo u Stojićevim ogledima, trebamo biti svjesni i biti spremni oduprijeti mu se. A oduprijeti se možemo ukoliko prihvatimo poruke koje Kraljica mira upućuje svakom pojedincu, bez obzira na njegovu dob, izobrazbu ili društveni položaj. Uranjanjem u te poruke istovremeno uranjamo i u vlastitu nutrinu, u ono što život zapravo jest.
Paljenje svijeće, na što, simbolično, potiče ovaj autor, jest buđenje utrnute nade, započinjanje vlastite promjene, prihvaćanje molitve, prepoznavanje svoga bližnjega. To sve je izazovan i naporan korak koji stalno treba činiti i za nj se odlučivati, bez obzira na početne ne-uspjehe. To je put na kojemu spoznajemo sebe. Na takav način treba čitati knjigu pred nama. Ogledi u njoj nisu štivo za pročitati i odložiti. To su tekstovi koji nas vode u razmišljanje, oni su poticaj za vlastitu prosudbu svijeta, prilika za molitvu u tišini i osami kad nam je ta osama najpotrebnija. Stojić ništa ne traži, on čitatelja ni na što ne prisiljava: on nas blago poziva na molitvu i uranjanje u stvarnost koju otkriva Kraljica mira. Stoga je s njime, s njegovim tekstovima tako lagan odlazak na Križevac i Brdo ukazanja, a boravak u crkvi tako blagotvoran. Čitanjem ovih stranica, svakako, spremniji smo i sami paliti svijeću - stvarnu i simboličnu svijeću promjene srca i duše. U tomu im je, ponajprije, vrijednost, što će svaki čitatelj prepoznati.
Hrvatsko slovo, V, 208, Zagreb, 16. travnja 1999., str. 8.
