(Marija napisala, pročitala, progovorila i propjevala)
Miljenko Stojić, S druge strane, Naklada K. Krešimir – Matica hrvatska, Zagreb – Čitluk, 2011.
Piše: Božica Zoko
Biti poslušnik! Kad je riječ o Miljenku Stojiću i Gospi Međugorskoj, a on je više voli zvati Kraljicom Mira – to nije pogrda, nego životni cilj, nagrda i očitovanje Božje volje. Budi volja tvoja! Neka samo bude – jer valjda i ne može biti da ne bude. Viktor Emanuel Frankl pisao je da je upravo ta tjeskoba glavna zaprjeka današnjem čovječanstvu... da život ima, u izobilju da ga ima. To što ima poteškoću s bivanjem i njegovim smislom. Jesi ili nisi! – kaže narod. Ali kaže i ovo – Diko moja i jesi i nisi! Oženi se, da vidim čiji si! Budi svoj! – kliče Šenoa. E većina nas osvaja sva tri prva mjesta – većina je ili nije i ista ta većina i je i nije i većina je, htjela ne htjela – samo svoja. Svoje vrste. Od koje se teško bježi kao i od rase – Michael Jackson bje mučenik ili, točnije, mučitelj vlastite kože. Miljenko Stojić u svom pisanju uspijeva govoriti – ovo jesam, ono nisam, oženjen nisam, ali slušam blagoslovljenu među ženama ili je barem nastojim čuti – ostavio sam i stvorio u okviru svojih mogućnosti prostor za nju koji negdje u nedoglednom dotiče neizmjernost...
I na koncu - mirno i pomirljivo, ali odlučno i hrabro – svoj sam! Zadivljujuća je Stojićeva sposobnost da ukaže, ali ne i da prokaže. Nitko nije isključen iz njegova viđenja i nitko osramoćen. Njegovi ogledi podsjećaju na razgovor između ispovjednika i ispovijeđenog – već se izišlo iz ispovjedaonice – optužilo se, odriješilo, pomirilo s Bogom, izmolilo sve pokore i sada nam je ići polako dalje i ne griješiti više. Ili naprotiv – griješiti! Makar i sam sa sobom. Da i dalje možemo ispovijedati svoje grijehe i svoju vjeru. Miljenko Stojić ide čak i korak dalje od onog ruskog monaha, starca, ispovjednika tajni koji je rekao – jedini loš čovjek kojeg znam, jesam ja sam! Stojić pak i sebe velikodušno ubraja u opću pomirbu i oproštenje ne želeći sebi priskrbiti nikakav poseban položaj, ali zato nepokolebljivo želi da svi uđu u mir i tako ga uvećaju i tako uvećana ponesu sa sobom i šire dalje. To ga dakako ne sprječava da gleda oko sebe i – vidi samozvane proroke zlogukače – Nesmire Kudiloviće, što bi rekao Matija Antun Reljković. Biti poslušan znači čuti i ono nerečeno i ono rečeno i to odjednom i na trenutak ukinuti sve dvosmislenosti jer čuti se može i ovako i onako i netko će reći da je povijest jezika – igra pokvarenih telefona - brzoglasni dalekometni i sporogovorni utiskivač pogrješke u sustav – iznimke što postaju pravila. Kvar je ipak moguće izbjeći i reći – TO I TO! TO I TO! Reci mi sav nauk stojeći na jednoj nozi! – kažu Židovi. Prihvaćamo, ali evo i našeg savjeta: Nemoj stalno stajati na jednoj nozi, sjedi s mirom! Ili lezi kao Rimljanin kad večera. I Rasinasi su ležali i razgovarali. I faraoni leže zagledani u vječnost na obostrano divljenje širom rastvorenih očiju toliko dugo da pofiraune. Autističnu djecu teško je razgovoriti, a ponekad smo svi mi – autistična djeca. Kad nekoga razgovoriš, oraspoložio si ga i osposobio za život. Velika je moć razgovora ugodnog naroda slovinskoga, u zemlji ilirskoj, u nebu hrvatskom. Naroda hrvatskog u zemlji slovinskoj i nebu ilirskom. Naroda ilirskog, u zemlji hrvatskoj, nebu slovinskom. Svi razgovoreni! Ovim jezikom što ga smijemo svojim zvati i koji nas svakog časa uspostavlja i njim bivamo na svom mjestu. Živi i zdravi! Koja sreća! Tako i Stojić svoje čitatelje nastoji razgovoriti, oraspoložoti i osposobiti za život. Krajnje osoban odnos što ga ima sa ženstvom i djevičanstvom i majčinstvom mogu imati svi kršćani samo ako to zažele - Miljenko Stojić nesebično dijeli s nama. Svuda ti je Gospa – kaže vjernica ono što ju nauči njen otac - i drvu i kamenu i u šumu i na drumu – i u srcu i u umu – i u duhu i uzduhu – u zemlji i moru, u nebu i dvoru, u potleušici i u svakoj našoj dušici. Ono što govore međugorski vidioci tek je jeka te opće prisutnosti – sveprisuća Gospina – toga smo svi svjesni i kao i u svakoj jeci ima ponavljanja do utihnuća-ugasnuća žive vatre, vatre žive. Može se govoriti i o razvodnjavanju i navodnjavanju, ali o prozračnosti Gospinih riječi – u svakoj je ipak žar sačuvan. Goruće srce blaženog Alojzija Stepinca i ono s vašarskih Isusovih slika jedno je srce. Službenica Gospodnja i (v)ladarica mira iliti naša ladika još bi mogla prekriti žarom svojih riječi kakvu nebesku peku i ispeći dobar kruh i nahraniti sve gladne. Kako se pokazalo napravila je čudo veće od Isusovog. On nahrani onomad pet tisuća ljudi, a ona već godinama hrani desetke i stotine tisuća – milijune i milijarde svojom hranjivom prisutnošću – ta što rađa svoga stvoritelja – kako pjevahu stari hvalospjevi – materi i djevi. Bogorodici! U pustoj planini, vijavica vjetar vije, čovjeka ni vuka nije, rekao bi Jure Kaštelan, a duša se ipak nađe i na takvim bespućima – ispod puste planine pustopoljina – i čini ti se nema kraja svoj toj pustoši, a duša opet gnijezdo svija ne bi li usnula i počinula. Rasprostrla mir. Ukazala se. U Međugorju. Planina je zaživjela – gorje je oživjelo - nema ovaca, ali ima novaca i mirnih lovaca što tragaju za onim što su već našli (vidi se po njima!). Božja Ljubav posvuda - lovi se mir i njime se pune bisage – polje je provrvjelo i postalo mjesto na kojem se ostaje ili na koje se odlazeći poželiš vratiti i malo tko ne zada takvo obećanje. Gospi. Umjesto pustoši tu supostoji krajnja zemna skromnost sa svom nebesnom raskoši. Supostojanje i prožetak nebeskog i zemaljskog kraljevstva. Lažni sjaj se otapa u punom sjaju i ne može ga zasjeniti. Uvečer žar i žamor molitve preuzme ono najbolje od nas i pošalje. Što se iz Međugorja šalje, stiže. U to se uvjerio mnogi molitelj ili se barem pomirio s tim da primatelj bolje zna što treba pošiljatelju. Uslišane naše tišine na koje upozoravaju i pozivaju tablice po mjestu. Tišina, tišina, tišina, tišina... Toliko da čovjeku dođe da vrisne ili potcikne. Kad su bili došli Turci u Bosnu i Hercegovinu i zauzeli te zemlje zapisa jedan ljetopisac – i utišaše Hrvate. Jest da je Tihe grčka boginja sreće i da je Tihe stalno u smiju. To je lijepo i dobro, ali puno je ljepše i bolje prokinuti svojim glasom sva vela tišine i ugledati novo nebo i novu zemlju – u Međugorju se priprema taj čas – kad će istina što ju svijet utjeruje u laž ući u istinu. Miljenko Stojić pomno promatra veo po veo i pere svoje haljine da što čišći dođe pred Gospu kojoj u Međugorju smiju reći - Majo naša! Sikstinska kapela je nekoć bila puna nebeske golotinje - naši kiosci i novine danas su puni zemaljske, a naša Gospa Međugorska odjevena je kao ljiljan u dolu što svaki dan cvate – uvečer ticana od hodočasničkih ruku i molitava njena halja postane grimiznopurpurna ruža – čeka ju kupanje u tamnoplavoj noći i nakon te zvjezdane kupke ujutro je opet snježnobijela. Kao svjetlost bijela. Miljenko Stojić piše kao da veze tu Gospinu svjetlosnu haljinu – upozoravajući da će lakše deva kroz iglene ušice nego bogataš u kraljevstvo nebesko. Njegovi (p)ogledi ogledalo su svima nama. Ogledalo što govori tko je najljepši na svijetu. Gledajući ogledalo uočavamo sve svoje grješke, s lakoćom vadimo brvna iz svojih očiju iz kojih počnu zračiti svjetlosne grede i mi konačno ugledamo svoj najsavršeniji oblik – tebe Boga!
Hrvatsko slovo, 4. siječnja 2013., str. 22.
