Miljenko Stojić, Podno križa, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2015.
Piše: Vinko Grubišić
Sigurno je da se fra Miljenko Stojić smjestio na najbolji mogući promatrački položaj: podno Križa! Odatle promatra sve ono što mu se učini izazovnim, a preko čega, ili okolo čega, »šutljiva većina« tako bezazleno zna proći... Riječ je npr. o »jedinom zdravstvenom odgoju« koji bi se htio progurati kao sasvim prirodan, a sasvim je suprotan od toga, o novijoj znanosti koja se zove eugenika (učeno zvuči!), odnosno o onima koji su toliko zabrinuti za nas da skrbe kako bi nas bilo što manje na Zemlji, odnosno sasvim prihvatljiv broj. Odmah naglasimo: knjiga dolazi baš u pravi čas, evo kad se i u Kanadi raspravlja o eutanaziji kao o nečem što je samo po sebi razumljivo, samo je pitanje što s onima ispod šesnaest godina, s onima za koje ne valja reći da su hendikepirani nego »s posebnim potrebama« te što s autističnima? Naglašava se kako ne mogu sami donositi odluke pa će trebati dva liječnika... Samo, to nas podsjeća na onaj nemili dio povijesti kad je Hitler htio stvoriti »zdravu rasu« i »odstraniti« sve ono što bismo nazvali »rubnim«, »suvišnim«. Hitler je to činio plinskim zagušivanjem, a čime će ovi, to će se naknadno saznati. Hoće li se uskoro postavljati pitanje je li samo neke »priroda« htjela (Bog će biti izostavljen), a druge...
No pođimo nekim redom: »Kolo vodi malen broj ljudi, s ogromnim novcima u rukama« (str. 31). »(...) Bilderberg skupina. To su oni što si umišljaju da su predodređeni vladati svijetom« (str. 69.). Danas se na internetu teško može vidjeti o kakvu se kolu tu radi, ali se ipak znade tko su kolovođe, što se sve mora zgaziti da bi se kolo nastavilo, naravno uvijek u opaku smjeru... Tu je, najprije, na putu Katolička crkva, ona crkva fra Vjeke Ćurića, kojega ubiše 1998. u Ruandi. »Mogao je izbjeći smrt, ali nije želio napustiti brata čovjeka kraj sebe. On je za njega imao vrijednost, ponio je to iz svoje Bosne u daleku Afriku« (str. 30.). Slična je sudbina pogodila i talijanskog svećenika Pina Giuseppea Puglisia, koji je »nastojao i uspijevao« udaljivati mlade od mafije. Eto, sve dok odnekud ljudi budu prenosili vrijednosti i donosili ih negdje drugdje, ti kolovođe s »ogromnim novcima u rukama« ne će moći baš sve. Kao što, u konačnici, ni nacisti ne mogoše izići na kraj s Maksimilijanom Kolbeom.
Češće je riječ u ovoj knjizi o onima koji nas u klasifikaciji »mi ili oni« svrstaše u »oni«. »Mi«, to bi bili europejci, gdje bi »europski duh nadvladavao nacionalizam« kao što reče Milanović, slučajan čovjek, čak i bivši slučajni premijer, u slučajnoj državici. To su vam »antifašisti« uglavnom po nasljedstvu ili po profesiji, a kao takvi ne dopuštaju da se itko propitkuje o tome odakle su, što su i kamo to srljaju. Oni su skrojili odgoj po mjeri koji bi trebao dovesti do njihova etosa. Oni će vam, kad god ustreba, navesti autoritete, institute... A onima kojima je namijenjeno da pripadaju u »oni« najbolje je da potraže životni prostor negdje izvan zemlje u kojoj su rođeni. Njemačka, Skandinavija, ta bar su utrte i poznate staze. To nikako ne treba značiti da se ne trebaju vraćati i ulagati »u dragu im Domaju«. Umjesto zaključka: »Što bi nam sve radili samo da mogu!« (Str. 20.). U ono »mi« pripada i Dario Kordić. »Trebao se samo složiti da će krivnju svaliti na Tuđmana i Šuška i bio bi slobodan.« (str.57.). No on je odležao duge godine tamnice za »krivicu« koja mu nikad nije dokazana i dođe u »svoj narod«, gdje jedan njegov dio, tj. oni koji se svrstaše u »mi« nikako ne podnoseći njegovu slobodu dadoše se na urlikanje kako je Kordić zločinac, »fašist«... Naime ti su »mi« uvijek u ogromnoj prednosti jer kad se god sjete nazovu nekoga »fašist« i tomu se nekomu odmah zna... Čudno je kako ti »mi«, prosvijećeni nadnacionalisti, europejci teško podnose ljude kojima ne mogu prišiti ništa drugo nego »fašizam«. No to je sve do nedavno bilo sasvim dovoljno. U tim svojim prozirnim namjerama »mi« su imali uza se »svoje novinare«. Reklo bi se redovito, ali bolje bi bilo reći uvijek kad su im bile ponuđene jasle. »Kol'ko para toliko pevanja!« I to je to. Tomu »oni« pripada i pok. Zvonko Bušić. Ne ide uz njegovo ime nikakvo prošlo vrijeme jer on i danas upire prstom u nas pitajući, a što ćemo tu u podpalublju i je li smisao nas strpanih u »oni« da stalno sudbinu prepuštamo drugima. Došli smo do države, jedne od najljepših zemalja na svijetu i sad se pitamo gdje ćemo naći gospodara...
Možda nitko ove vrste novinskih članaka, gdje je riječ hrvatskim čitateljima, i s ove i s one strane granice, upućena izravno, nije dodirnuo toliko tema svakidašnjeg života koji tišti današnjeg čovjeka u Hrvatskoj kao Miljenko Stojić: masovno iseljavanje, uvođenje ćirilice u Vukovar, razni i različiti oblici diktature manjine, prevelika briga za djecu onih koji ili nemaju svoje djece ili nad svojom djecom ne žele eksperimentirati, kovači novog svjetskog poretka, »veliki humanist« Soroš koji je rasipao novac šakom i kapom u sprječavanju Tuđmana u stvaranju neovisne Hrvatske, masovno istrebljivanje kršćana u Siriji, a da nitko protiv toga ne diže svoj glas, nedopušteno mala zastupljenost kršćana u priopćajnim sredstvima, posebno TV u zemljama gdje kršćani čine dvije trećine stanovništva, »kasni pobačaji nakon 24 tjedna«, kult Tita i »justalgija« u različitim vidovima i s različitim pipcima, »zlatna djeca zlatnih očeva«, suvremeni janjičari i janjičarstvo, veoma lijepi izrazi kao »restrukturiranje poduzeća« i »dokapitalizacija banaka«, najkraće rečeno riječ je poglavito o goničima robova. Ništa manje nisu zanimljivi ni svjetski akteri, kojih se djela svakako odražavaju i na hrvatske (ne)prilike: o čileanskom pokojnom predsjedniku Hugu Chavezu, koji ode »Milom ili silom, odnosno bolešću koju mu zapadnjaci priskrbiše« (str. 50.). Ta zamislite kako se on usudio nacionalizirati venezuelanska naftna polja! Barack Obama im je odmah nagovijestio da sada Venezuelanci kreću ravno prema demokraciji. Taj isti Obama kojem je trebalo sedam godina torture u zatvoru Guantánamo da tomu počne nekako stajati u kraj. Je li uspio? Još ništa nije jasno. Tu je i glasovita tvrtka Monsant koja se bavi uzgojem GMO sjemenja i iz tog izvlači ogromne profite »jer kad stekneš nadzor nad sjemenom, stekao si nadzor nad čovjekom« (str. 125.). Tu je i nekadašnji vođa maoističke ili komunističke stranke José Manuel Barroso, ali ono što kao član tih stranaka nije mogao, danas lagano uspijeva. Pa i ono o Britancima, kojima su se posebno Milanović i njegovi katekumeni nastojali uvući pod skut: »Što više jugokomunizma, to više i Britanaca. Onako kao i na Bleiburgu. Križni put može početi.« (str. 119.).
Kako se komunizam istjeran na vrata znao vješto uvlačiti kroz prozor u ovoj knjizi ima podosta primjera: osoba koja je energično stala protiv Hrvatske u najtežim trenutcima, Bude Lončar, ne samo da u Hrvatskoj nije bar proglašen »persona non grata«, nego je postao savjetnik predsjednika Mesića. Ili: slučaj Željka Vukelića, jednog od onih koji se hvale kako su Hrvatskom palili i žarili. »Počeli su s Vukovarom, a nastavili tamo gdje je trebalo. (...) I takvom jednomu hrvatska država dopusti ulazak u svoje ozemlje.« (str. 145.). Ovih se dana podiglo nešto malo prašine oko filma »15 minuta – Masakr u Dvoru«. Po starom običaju zločini koje su drugi počinili nad Hrvatima ili nad bilo kim drugim, pripisuju se Hrvatima. I to se i ovaj put (a zar tako nije bilo redovito?) financira – novcima hrvatskih doprinosnika!!! A Stojićeva knjiga kao da predkazuje da se takvo nešto samo u Hrvatskoj može dogoditi i događati.
No varali bismo se ako bismo u ovoj knjizi vidjeli i trunak defetizma. »Ništa zaista nije gotovo ako to ne ćemo«. (str. 48.). Ili poziv na izlazak iz podpalublja: »Uđimo u utakmicu, u borbu između dobra i zla. Zna se na kojoj strani. Čemu više strah.« (str. 177.).
Hrvatsko slovo, Zagreb, 8. travnja 2016., str. 22.; hrsvijet.net, 16. travnja 2016.
