Miljenko Stojić, Podno križa, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2015.
Piše: Zdravko Nikić
»Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,// a ljubavi ne bih imao,// bio bih mjed što ječi// ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja// i znao sva otajstva// i sve spoznaje// i kad bih imao svu vjeru// da bih i gore premještao,// a ljubavi ne bih imao – ništa sam!«
Vjerojatno su vam svima poznati ovi prelijepi stihovi Hvalospjeva ljubavi iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima. I pitate se možda, kakve veze ima ova knjiga pred nama, s naslovom »Podno križa«, fra Miljenka Stojića, poglavito fratra-svećenika pa onda književnika, publicista, novinara, književnoga kritičara, prevoditelja... Ima i te kakve jer sazdana je od ljubavi – ljubavi prema Bogu, prema bratu čovjeku – prema svome hrvatskome rodu i svim ljudima dobre volje.
Dobih je u ruke, u dahu pročitah od korica do korica sa zadaćom prikazati je. Pročitah je i zamislih se. Bože, fra Miljenkove kolumne sam čitao na portalu, ali nije to to! Ovo je nešto sasvim drugo, nešto neponovljivo satkano na stojićevski način, isprepleteno patnjom, ljubavlju, konstruktivnom kritikom (kako bi rekli naši uvaženi političari), strpljenjem i nadasve trpljenjem. Ipak, u koji okvir sve u njoj napisano uokviriti, kako dati kratki prikaz kada bih i sam o ovoj knjizi mogao napisati – knjigu?! Ta sama naslovnica i naslov! O njima bih mogao napisati poduži tekst, ali moram skratiti, zbiti misli i barem vas djelomice uvući u fra Miljenkova promišljanja u ovome svojevrsnome hrvatskome žrtvoslovu.
Podno križa! Naslov knjige pun simbolike! Tko je podno križa, tko na križu, a tko jako daleko od križa? Odgovorimo sami na to i nađimo svoje mjesto, a ako se mučimo, pročitajmo ovu knjigu i sve će nam biti jasno. Naslovna slika: hrvatski troplet, grb države Hrvatske i hrvatskoga naroda u BiH. I u sredini križ! Snažna simbolika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvata s obje strane granice. Križ i trpljenje. Križ koji ovaj narod prati stoljećima, a isto toliko traje i njegova žrtva, trpljenje, hod po Golgoti, penjanje na Kalvariju – naš Križni put i stvarni i simbolični.
U koji žanr, književni, publicistički ili neki drugi svrstati ovo djelo? Kako ga odrediti a ne pogriješiti? Je li ono književnost-poezija? Da, ali nije samo to. Povijesno djelo? Vremeplov? Kolumne s nekog portala? Da, ali i ne. Jesu kolumne jer su tako pisane i objavljene kao pojedinačne, ali kao cjelina, ma ne. Roman satkan od više pripovijesti? Kako ne bih bio više u nedoumici, jednostavno sam se odlučio. Ova je knjiga sve to, ali i više od toga: prosvjetiteljska, teološka, filozofska... Ona je djelo kakvo se rijetko susreće u našoj spisateljskoj djelatnosti! Jer, premda vremenska kronika omeđena godinama nastanka pojedinih tekstova u njoj, ona nadilazi to vrijeme i postaje svevremenska, romansijerska, dokumentarističko djelo s vrijednim činjenicama otetim od zaborava, ali i s autorovim pogledima i osvrtima na njih. (Tek mi je sada jasno zašto ispod svake od njih autor nije stavio nadnevak njezina objavljivanja!) Ne, zbilja ne želim raščlanjivati je na pojedine kolumne i naslove, ali uz ovaj simboličnoga i stvarnoga značenja koji knjiga i nosi izdvojit ću naslove: Škripari, Kad pendreci pjevaju, Janjičari, Ne ćete u Čavoglave, Spremni, Pucanj, Spustila se gusta magla...
Samo kratko zadržimo se na pucnju... U prvome kadru moćna (demokratska) Amerika i Sirija kojoj PUCNJEM demokratska velesila želi donijeti demokraciju. Teatar apsurda. Jer, potekla je krv, nevina ljudska, ubijani su katolici, ali i ostali koji su smetali provedbi neke luđačke ideje i borbe za materijalna bogatstva. Nasuprot pucnju mirotvorac papa Franjo i poziv na post i molitvu. Poveznica: dobitnik Nobela za mir Obama koji poziva na pucanj.
U drugom kadru drugi pucanj, opet povezan s Amerikom. Pucanj koji je bolno odjeknuo širom Herceg-Bosne – rezignacija, razočaranje, nemoć (ili bijeg od jada kakav nije zamišljao – ni autor dublje ne ulazi u to) Zvonka Bušića Taika, velikog rodoljuba i uznika američkih kazamata, nepravedno osuđenoga u kafkijanskom procesu; pucanj u vlastitoga sebe, u šimićevskom kriku nemoći i razočaranja. Nažalost, kaže autor, taj krik nije dopro do ušiju svih. I onda opet – PUCANJ nakon Bakerovog posjeta Beogradu da ga ohrabri na pucanj kada se klimava Jugoslavija počinje raspadati, da se taj raspad spriječi pucnjem, ali neka to pucanje bude brzo gotovo. Žrtve? Nisu bitne! Znamo što je bilo nakon toga. Dobismo rat, izgubismo Hrvatsku kakva je živjela u našim idealima; u idealima onih koji na braniku domovine kao žrtvu paljenicu prinesoše najvrjednije – svoje živote. Autor se pita: koliko smo sami krivi za Bušićev pucanj. Moramo biti sukrivci jer smo tome doprinijeli svojim (ne)biranjem predstavnika vlasti, (ne)izlaskom na izbore, zavedeni i prevareni.
Kadar treći (a mogao bi biti i prvi!). PUCANJ, ovaj put u Herceg Bosnu. Progonjena u ratu, progonjena i prognana u miru. I završava autor: »Na djelu je sukob domoljubnih i odnarođenih skupina. Uvjeren sam da će pobijediti ovi prvi, jer istina je na njihovoj strani. Samo trebaju biti ustrajni, i sada i dovijeka!«
Kao neki od lajtmotiva, u fra Miljenkovoj knjizi protežu se NEW AGE, Novi svjetski poredak, masonstvo i njegove sluge, Udba i stradanje nevinih svećenika i običnoga puka od njezinih sluga. Mnoštvo je primjera navedenih o moćnicima koji žele biti bog umjesto stvarnoga Boga. Truju nam umove medijskim ratovima, filmovima i nekakvim manifestacijama nevladinih udruga, rodnom ideologijom, seksualnim opredjeljenjem, gay i lezbijskim paradama (teror manjine nad većinom!) nametanjem svojih ideja; Soroš »velikodušno« driješi kesu financirajući medije koji postaju vrlo moćno oružje u borbi protiv istine; protiv nacionalnoga (koje oni prekrstiše u nacionalističko – u negativnom kontekstu jer biti nacionalist u pravome smislu riječi znači biti odan rodoljubnoj i domoljubnoj ideji, bez mržnje, s onom poznatom maksimom: »Tuđe poštuj, a svojim se diči«). Ali, ne... Zalažeš li se za svoje, za hrvatsko, za katoličko; želiš li ljudima približiti te vjekovne vrijednosti, za njih si nacionalist (u onome bivšem komunističkom sustavu kleronacionalist, klerofašist), ako pozdraviš sa starim hrvatskim pozdravom »Za dom«, tada si i suvremeni fašist. I nije bitno kako nikoga nisi ugrozio, uvrijedio (kao Marko Perković Thompson kojega autor spominje u jednome tekstu), ne smiješ iskočiti izvan okvira koje ti oni nameću. Ne vrijedi isti aršin za sve narode na Balkanu, za sve događaje, za povijesne osobe. Može javna manifestacija ravnogorskih četnika, može rehabilitacija četničkog vojvode i dolazak njegovih sljedbenika i učenika na čelo države, ali ne može stari hrvatski pozdrav jer asocira na ustaški pokret. Može komunizam, petokraka, veličanje zločinca Tita, ali ne smije se reći kako je i hrvatski narod želio ostvariti vjekovnu težnju za svojom državom... ne amnestirajući zločine počinjene u to ime... A ona zlokobna ruka još zloglasnije Udbe i dalje lovi, lomi, ubija iako sada ne tijelo, ona truje um, zavađa narod kako bi se zabavio o sebi (vrlo je gadna naša kletva »O sebi se dabogda zabavio«) kako ne bi mislio na glad, jad i bijedu i u Lijepoj našoj (jeste, zbilja je ta zemlja lijepa, ali ubijaju joj tu ljepotu moćnici koji svoje sluge postavljaju na njezino čelo, koje poput marioneta odigraju namijenjenu ulogu...). Tko su ONI? Sluge novca, Sotonine sluge, trovači duha i tijela. Stvarni trovači sa svojim GMO proizvodima, s otrovima kojima ubijaju, jer njihova je postavka kako nas je previše na ovome svijetu: što će im usta koja uzalud troše hranu? Neka umiru, treba svjetsku populaciju svesti na razumnu brojku koja će privređivati samo za njihovu korist. Jer, njihov bog je novac i zato im najviše smetaju upravo katolici odani svome Spasitelju. Njih treba »preobratiti« na svoju vjeru. Zato su tu mnoge institucije, poput Bilderberga, MMF-a, Komiteta 300, nevladinih udruga koje, možda i iz neznanja, nasjednu na to (slučajevi koje fra Miljenko navodi za blagdan Velike Gospe i održavanja Mladifesta u Međugorju).
Sve su to misli i analize izrečene u ovoj vrijednoj knjizi našega fra Miljenka. Poučna, edukativna; knjiga nad kojom se treba duboko zamisliti (i ne samo pročitati je već iščitavati je jer se iz nje dozna bezbroj podataka s kojima se mnogi od nas susretnu prvi put!), knjiga koja zavrjeđuje daleko širu pozornost i još veći publicitet. S puno književnih elemenata u sebi (retrospekcija, simbolika, prispodobe, pjesnički proplamsaji...), najjača simbolika brda sazdanoga od križeva u Litvi (kada pročitate znat ćete o čemu se radi!) koje je nemoguće sravniti sa zemljom, jer kada to odnarođena vlast uradi, narod ponovno načini novo brdo... i nas poziva nositi svoj križ, odnosno svoj život staviti u ruke Raspetome na križu, posredstvom onoga podno križa kojemu je Isus rekao: Sine, evo ti Majke, a svojoj Majci Mariji: Majko, evo ti sina, predajući nas tako u ruke One koja nas kod svoga Sina zagovara i koja nam neumorno šalje poruke mira i ljubavi, te kako jedino preko Njezina Sina naš put vodi u luku spasenja, u život vječni – pred lice Oca našega nebeskoga.
Fra Miljenko, hvala za ovo divno djelo!
Predstavljanje, Čitluk, 31. svibnja 2016.; Marulić, XL, 3 (270), Zagreb, 2016., str. 154. – 158.
