Miljenko Stojić, Podno križa, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2015.
Piše: Ivan Sivrić
Nova knjiga fra Miljenka Stojića jedna je u nizu njegovih ostvarenja koje se nude čitateljstvu na prosudbu i uporabu. Tako smo i mi, koji knjigu imamo pred sobom, pozvani prihvatiti je kao korisnu za našu osobnu orijentaciju ili je ostaviti sa strane dok se »stvari malo ne slegnu«. Tko je pratio spisateljski rad autora, zacijelo ga je zapazio kao angažirana pisca, ali i čovjeka koji iskreno i dosljedno slijedi vlastita načela, kako u pisanju tako i u praktičnom životu.
Pred nama je knjiga kolumni objavljenih na portalu hrsvijet.net u razdoblju od prosinca 2012. do siječnja 2014. I ovdje se, kao i u ranijim knjigama, prati aktualitet vremena svojstveno recepciji autora, dakle, na način kako to zahtijeva autorov književni dar i moralni kodeks.
Sam naslov knjige je znakovit. Lijepo je oslikana pozicija suvremenoga umjetnika koji još nije zaveden suvremenim umjetničkim strujanjima i koji još nastoji dosegnuti istinu, dobro i lijepo. Takav stav slijedi primjer Sv. Ivana koji je jedini ostao podno križa na Kalvariji, kad su se svi razbjegli. Čini se kako je Stojić jedan od rijetkih sljedbenika svoga učitelja koji nije pobjegao od svoje ljudske zadaće.
Čitatelj će vjerojatno knjigu čitati u odvojenim vremenskim razdobljima, na što će ga poticati različiti naslovi, jer je knjiga složena od mnoštva tema, prema tome kako se što događalo u razdoblju o kojemu se piše. Stoga u ovome prikazu upravo zbog te različitosti tema i sadržaja članaka ne ćemo ih nabrajati jer bi to bilo nesvrsishodno, s jedne strane i s druge, ako bismo se kojim slučajem opredijelili za takav pristup, suviše bismo opteretili čitatelja pa se on možda ne bi ni snašao u toj teško prohodnoj šumi. Čak se i u jednome članku pojavljuje više tema, jer, forma članka je kolumna koja zapravo teži biti paradigmom javnom mišljenju. To je ta »hitra ponuda stava« o određenom događaju, stanju ili zbivanju. Kad smo već kod te vrste nesamostalne promjenljive vrste riječi (glagola), moramo biti načisto što podrazumijevamo pod: radnjom, stanjem, događanjem i zbivanjem. O radnji ne ćemo dvojiti jer ona znači da mi svjesno i voljno utječemo, odnosno ostvarujemo nešto, dok stanje može biti aktivno i pasivno i s utjecajem ili bez utjecaja naše volje na ono o čemu je riječ. Kad je riječ o nekom događaju, trebamo znati da se on veže za vrijeme i mjesto i uvijek je pojedinačan, a zbivanje je ono ukupno događanje u društvu i teško mu je odrediti izvršitelja.
Stojić nam, dakle, nudi prosudbu činjenja određenih kolektivnih i individualnih subjekata, nudi nam slike stanja u našemu okruženju, opisuje događaje koji nas zatiču i katkada zaprepašćuju, predstavlja zbivanja koja izmiču našemu utjecaju na njih. Autor nas suočava i s posljedicama koje nam se svakodnevno razbijaju o glavu, bili mi svjesni njihova uzroka ili ne.
O ovoj su knjizi već pisali afirmirani autori na sebi svojstven način, i sažeto i opširno. Recimo Pero Pavlović ističe u svome prikazu Stojićev stav o jugokomunizmu u kojemu je slobodu riječi uživala povlaštena ili odabrana elita. Osobno bih dodao sve dok su tu slobodu koristili u skladu s interesima postojećega sustava. Drugi su svoju slobodu skupo plaćali, katkada i vlastitim životom. Danas je sloboda riječi, čini se, svima dana, ali neki, kako bi rekao Stojić, zasjedoše na odgovorna mjesta, manjina su, ali od njih nikako doći na red. Pavlović je tu prepoznao autorovu ulogu i važnost kao javno svjedočenje o tome da: »Više vrijedi jedna istinska riječ nego stotine slatkorječivih obmana i laži«.
O autoru je Fabijan Lovrić također izrekao svoj sud riječima da Stojić nije pratio jednu određenu temu i podređivao je svojim interesima. On je istakao da je svaka, aktualna tema s prizvukom ljudske tragedije, vrijedna da se o njoj dade mišljenje, kao intelektualac i kao čovjek koji živi u svakovrsnoj vremenskoj mijeni.
Vinko Grubišić je sjajno uočio što je sadržaj Stojićeva zanimanja kada kaže kako vjerojatno nitko nije dodirnuo toliko tema svakidašnjeg života kao naš autor počevši od masovnog iseljavanja, preko uvođenja ćirilice u Vukovar, raznih oblika diktature manjine, prevelike brige za djecu onih koji ili nemaju svoje djece ili nad svojom djecom ne žele eksperimentirati do kovača novog svjetskog poretka. Svaki će čitatelj lako moći vidjeti ono što je očito, a autor je to želio i reći te na to upozoriti kao npr. kako je »veliki humanist« Soroš rasipao novac šakom i kapom u sprječavanju Tuđmana u stvaranju neovisne Hrvatske, kako je na djelu masovno istrebljivanje kršćana u Siriji, a da nitko protiv toga ne diže svoj glas, kako je neshvatljivo mala zastupljenost kršćana u priopćajnim sredstvima, posebno tv-u u zemljama gdje kršćani čine recimo dvije trećine pučanstva, o kultu Tita i »jugonostalgiji«, itd. Zanimljivi su i svjetski akteri, čija djela ostavljaju posljedice na hrvatske (ne)prilike. O mnogim je pojavama tu riječ: o pokojnom predsjedniku Hugu Chavezu, koji se usudio nacionalizirati venezuelanska naftna polja.; Riječ je i o glasovitoj tvrtki Monsant koja se bavi uzgojem GMO sjemenja i iz tog izvlači ogromne profite »jer kad stekneš nadzor nad sjemenom, stekao si nadzor nad čovjekom« (str. 125.). Tu su i nekadašnji vođe maoističkih ili komunističkih stranaka pa i o Britancima ima riječi, kojima su se posebno Milanović i njegovi jugokomunisti nastojali uvući pod skut, itd.
Jedna je od tema knjige demaskiranje neistina vezanih za pitanja hrvatskog žrtvoslovlja, odnosno stradanja hrvatskoga puka i njegovih duhovnih predstavnika u Drugom svjetskom ratu i poraću. Tu su i sva pitanja koja se tiču položaja hrvatskoga naroda u BiH, pitanja Europe koja je u svome temelju kršćanska (njezini su idejni začetnici istaknuti katolici: Konrad Adenauer, Robert Schuman i Alcide De Gasperi koji su se zalagali za ujedinjenu Europu mira, solidarnosti i napretka) što danas nije ni blizu njezina pravoga temelja djelovanja. To motivira autora da se upita: Grade li to ljudi Zapada novi suvremeni Babilon?
Ono što se ne treba zaobići, ako se želi razumjeti Stojićevo pisanje, jest najprije njegov odnos prema govoru u današnjoj uporabi, kao i prema zastrašujućoj zbilji. Autor želi svojim intervencijama umanjiti utjecaj predrasuda i stereotipa koji su stvoreni u minulom sustavu, a i danas su obilno prisutni u svakidašnjoj komunikaciji. Današnji se prevlađujući sustav ocjenjuje kao totalitaran i malo tko se trudi razumjeti što to ustvari znači. Međutim, taj sustav svoju totalnost nameće u svim područjima društvenog života i personalnog funkcioniranja. To autor uočava i izravno upućuje čitatelja na drastične primjere kojima ilustrira stanje i zbivanje na domaćem terenu i svjetskim prostranstvima.
Jednostavno rečeno, Stojić je u ovoj knjizi aktualni povjesničar koji izvješćuje s lica mjesta, iskreno, otvoreno; on je zapravo povijesni reporter. Podsjetit će nas na ono što već znamo, ali će nam otkriti i mnoštvo bizarnih nastojanja, događanja i zbivanja za koje bismo željeli da ih nikada nije bilo. Za to je potrebna stanovita intelektualna i ljudska hrabrost. On je to mogao, jer nije opterećen sekularnim obzirima koji se uglavnom vežu za društvenu karijeru, bilo da je ona politička ili statusna na nekome drugom polju. Neumorno šiba po onome što nema ljudskog opravdanja, poziva na oprez da se služimo vlastitim razumom i normalnom logikom. Zato se njegovi članci mogu čitati, razumjeti i prihvatiti kao dobra orijentacija u svakidašnjem životu.
Predstavljanje, Čitluk, 31. svibnja 2016.; Osvit, XXII., 87-88, Mostar, 2016., str. 199. – 203.; Motrišta, 92, Mostar, studeni-prosinac 2016., str. 92. – 94.
