A BiH u ovo isto vrijeme? Kako mučna povijest! Natječu se tko će više unakaziti njezinu stvarnost, govoreći u isto vrijeme da joj donose dobro. Naravno da u tome sudjeluju i domaći političari, kao i s onu stranu granice, ali ponajvećma sudjeluju neki koji su došli izdaleka. Titule su im zvučne, govor slatkorječiv, udruge kojima pripadaju prava mala božanstva. Dirljivo, koja briga za ljudska prava, samo da puk ovdje još više ne misli neke svoje misli nego puk s onu stranu granice! Ovamo je povijest bila žešća, takva je i sadašnjost, a o budućnosti ne ćemo.
Bit će onakva kakvom je oblikujemo ili kako dopustimo da nam je oblikuju. Jesmo li umorni i dopuštamo li samozvanim igračima da oni završe igru po svom nahođenju?
Dva otpora remete dosegnuti sklad, pacifikaciju ili kako god hoćete u tom smislu. Zanimljivo, oba se odnose na javna glasila. Počnimo odavde. Hrvatski narod traži pravo na svoja javna glasila u kojima će govoriti svojim jezikom. Podrazumijeva se da to ne osporava drugome. U međunarodnim zakonima je zapisano da to imaju čak i manjine. No, oni koji se postaviše odvesti nas u tu Europu rekoše da to hrvatskom narodu nije potrebno, da krši njegova ljudska prava. Uzalud sva objašnjenja, oni se zainatili. Ali, zainatio se i hrvatski narod predvođen hrabrim pojedincima. To pak nije bilo predviđeno, kao što nije bilo predviđeno ni da jedan novinar pokušava u svom ophođenju prema Haaškom sudu držati se zakona svoje države. Dogodilo se to s onu stranu granice gdje nema vidljivog protektorata, ali ima onog koji iz sjene, uz hladno piće, povlači konce. Razvikana svjetska novinarska udruženja bila su počela prosvjedovati, pa su stala. Došapnuli su im da ovaj novinar ne spada u njihov svjetonazor. Što je s ljudskim i profesionalnim pravima koja bi trebala biti jednaka za sve? To je, izgleda, samo tema za razgovor, a ne nešto što bi trebalo provoditi. Bit će zanimljivo vidjeti što će se dalje zbivati i hoće li se još netko usuditi progledati. U međuvremenu ćemo čitati, slušati i gledati kako su neki drugi djelatnici u javnim glasilima i sama ta javna glasila dobila ovakvu i onakvu uglednu domaću i inozemnu nagradu. Čak će ih se i navoditi na raskošnim skupovima. Oni su miljenici onih iz sjene, oni su njihovo svjetlo, ali svjetlo koje se gasi kada više nije potrebno. Jednostavnije rečeno potrošna stvar.
No, nešto me žulja. Ti iz sjene, ako čine dobro kako kažu, zbog čega ne navedu kojoj točno udruzi pripadaju i kakve su njezine namjere? U prirodi je dobra da izlazi na vidjelo, a ne da se klatari po kojekakvim sjenama. Današnjim rječnikom rečeno, njihovo djelovanje trebalo bi biti razvidno, odnosno transparentno kako to vole reći. Slušam ih kako neprestano o tome govore, ali nikako da vidim da tako i rade. Kada će, dakle, konačno uskladiti riječi i djela? Čega se bojite, drugovi bivši i današnji, kako domaći tako i inozemni? Vraćam se na uvod: u 21. smo stoljeću, u Europi smo, itd., itd. Točka.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. listopada 2005., 21.00 – 21.45.