Humski dani pjesništva! Nekada ih nije bilo. Domovinski rat jednostavno ih je iznjedrio. Zapretana povijest progovorila je ispod pepela.

Iz godine u godinu DHK HB nastoji ne samo ograničiti se na događanja u Mostaru, već nastoji pohoditi razne naše krajeve. Posebna draž je kada se posjećuje Bosna, ona je tako blizu, tu preko Ivana. Bilo je tako i ove godine. Visoko sa svojom gimnazijom i knjižnicom pokazalo se gostoljubivim domaćinom. Koliko povijesti skupljeno na tako malo prostora! Ta gimnazija i ta knjižnica unijeli su mnogo svjetla u ljude koji su s njima dolazili u doticaj. Mogli su to jer su ih vodili oni koji su to svjetlo već nosili u sebi. U Bosni ih zovu ujacima. Stoljećima su tamo i neprestano nastavljaju trajati.

No, u Hum i u Bosnu dolazili su i drugačiji ljudi. Namjere su im bile različite, obično sebične. Zbog toga se i nisu mogli zadržati. Otpuhao bi ih prvi jači povijesni vjetar. Pitam se, vrijedi li to pravilo i dalje?

Trube o 10. obljetnici Daytona. Spremaju govore, nagrade, kažu, i neke promjene. Čini mi se da se mnogi, o kojima se zapravo radi, osjećaju kao u kazalištu. Događaj je tu, blizu, ali se nemaju pravo miješati u njega. Sve mora ići onako kako je redatelj zamislio. Mogu samo pljeskati i zviždati, dok je to u nekim zamišljenim i određenim pravilima. Jednom riječju, igre bez granica nastavljaju svoj nesmiljeni hod.

A puku je preživjeti. Gleda mimohod raznih umišljenih veličina i misli svoje. Ovo je njegova zemlja, njegovo nebo, njegov jezik. Zadržati se mogu samo prijatelji, na ostalima je što prije produžiti dalje. Susjed je susjed, gospodar u svojoj, ali ne u tuđoj kući. Povijest je povijest, pripada sebi, ali ne i drugome. I još mnogo toga u tom smislu. Opet pitanje: pretjerujem li malo u svemu?

Na Igmanu nema više tzv. marševa, ali ima nekakvih tzv. inicijativa. Kažu da ih pokreću nevladine udruge, one koje stvaraju civilno društvo. Pitam se samo u kakvom smo to društvu živjeli do sada? Teokratskom? Zar ima netko tko bi za komunizam tako označio? Ratno vrijeme zacijelo je imalo drugačiju narav. Ni život pod upravom Međunarodne zajednice očito to nije. Nevladine udruge nešto su, dakle, pomiješale. Ili one možda svijet iz svojih glava drže jedino dostojnim zvati se civilnim društvom? A tako puno pričaju o ljudskim pravima. Gdje su ona u svemu tome? Opet, što je to civilno društvo? Meni to više sliči na mjehur od sapunice, igračku za odraslu djecu koja bi se trebala zabaviti dok neki drugi posvršavaju određene poslove. Previše je toga providno i usmjereno da bi odrastao čovjek povjerovao u oznaku koju si takve udruge pridijevaju: nezavisne. Ali, igra teče.

Humski dani pjesništva ne će stati. Nastavit će ih ona djeca koja su ovih dana u Žepču izvojevala veliku pobjedu: pohađaju nastavu na svome materinskom jeziku i to isto dopuštaju i drugima. Pomogli su im u tome njihovi roditelji. Mislite da netko može pobijediti takvu snagu? Ma, dajte, molim vas! Gledalište se, dakle, djelatno uključilo u kazalište. Redatelj je očajan. Tko mu je kriv. Trebao bi malo bolje osluškivati bilo puka. Ne pomaže izgovor da je gluh. Za takve jamačno nije redateljski posao. Iako sporo, vremena se ipak mijenjaju.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. studenoga 2005., 21.00 – 21.45.