Zbog poraza u prošlosti politika se hrvatskim narodom bavi više nego što je poželjno. Zbiva se to s obje strane granice, s tom razlikom što je na ovoj, BiH strani, sve puno izraženije. Književnost, umjetnost općenito, ne može se oteti utjecaju svih tih događanja, ma koliko ponekada njezini predstavnici glumili da su neovisni.
Velika književna manifestacija »Šimićevi susreti« nije se tako prošle godine mogla odhrvati političkim prepucavanjima. Mile Pešorda, između ostaloga član DHK HB koje u suradnji s općinom Grude priređuje ovu manifestaciju, nazvao je drugog pisca Matvejevićem i time izazvao odgovor. Javna glasila nastavljajući prije započeti posao, uglavnom su se obrušila na Pešordu, dok je sud u Zagrebu kasnije presudio u njegovu korist u sporu s pravim Matvejevićem.
Kad smo već kod DHK HB, spomenimo da se snalazi na raznorazne načine kako bi preživjelo. Za razliku od njega Društvo pisaca u BiH dobiva službenu potporu, a i Udruženje književnika RS. Očito, da bi se moglo pisati treba imati prikladan politički okvir. Njega Hrvati u BiH još do sada na žalost nemaju i ne zna se kada će ga imati.
Mnogi suvremeni hrvatski pisci podrijetlom iz BiH danas djeluju s obje strane granice ili su se preselili na onu stranu gdje je nešto lakše. Ako ništa drugo, na toj strani barem u ustavu piše da se hrvatski jezik naziva hrvatskim. Ipak, pisci se ne predaju. Još 1997. u Sarajevu je pokrenut projekt »Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga«. Glavnim je urednikom postao cijenjeni književnik Mirko Marijanović. Bit će predstavljena hrvatska književnost od Humačke ploče (10. – 11. st.) pa do današnjih dana. Kroz tako dugo razdoblje pisana je trima pismima: glagoljicom, bosančicom i latinicom. Danak je to političkim mijenama na prostorima gdje je nastajala.
Unatoč ovoj bjelodanoj povijesnoj istini danas hrvatski narod u BiH i dalje ne može imati javna glasila na svome jeziku. Nakon što su mu razlomili politički okvir: Herceg Bosnu (drugima su ga dopustili), gospodarski okvir: Hercegovačku banku (opet je to drugima dopušteno), navalili su na njegov jezik, opet drugima dopušten. Uzalud sva dokazivanja da nemaju pravo, da čak i manjine, a kamo li konstitutivni narodi, imaju javna glasila na svome jeziku. Kada su Hrvati prestali plaćati pretplatu za televiziju koju ne žele gledati, tu su im pretplatu povezali s plaćanjem telefonskih računa. Ne platiš li, dakle, tv pretplatu, ukida ti se telefonski priključak iako si uredno platio sve telefonske račune. Gleda sve to OHR, razne druge međunarodne ustanove i udruge i kažu da drugog puta nema. Zbilja? Što s pravdom, demokracijom, poveljama UN-a i raznim drugim poveljama?! Oprostite, skrenuo sam u govor koji nije politically correct. Zaboravio sam da se i nakon komunizma na ovim prostorima treba ponašati samo po propisanim pravilima. Takva je kob, udes ili kismet, čini mi se da se tako kaže na jezicima konstitutivnih naroda u BiH.
U Neumu, 27. i 28. listopada 2005. održan je znanstveni skup »Ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH«. Podnaslov mu je: »pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura«. Mnogi su ga označili kao glas vapijućeg u pustinji. Pokušao je svrnuti pozornost u zemlji i u inozemstvu na ono što se događa konstitutivnom suverenom narodu u njegovoj zemlji. Očito da ga utjecajni nisu čuli, odnosno da ga nisu željeli čuti, kada neumorno nastavljaju s tzv. ustavnim promjenama. Zacrtali rokove, ishode i samo je potrebno naći poslušne igrače koji će to provesti u djelo. Kada ne ide milom, onda ide silom. Zbog svega Hrvatsko kulturno vijeće iz Zagreba govori o namjerama potpunog ukidanja konstitutivne uloge hrvatskog naroda u BiH, njegova jezika i školstva i o svemu donosi deklaraciju. Trebala su zazvoniti politička zvona, ali nisu ili se to zbog nekog razloga nije čulo. Nisu se previše uznemirila ni književna i kulturna pera, izuzev ovih oko Hrvatskog kulturnog vijeća. Usađeni sklop politically correct dobro obavlja svoju zadaću. Svaka čast!
Hrvatsko školstvo u BiH i nadalje je na udaru. Jednako se to odnosi na jedino sveučilišta na hrvatskom jeziku i na sve srednje i pučke škole koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu. Neviđenim pritiscima pokušalo ih se dokinuti, ali su za sada uspjeli opstati. Opet se moram ispraviti. Nije se govorilo o dokidanju, nego samo o promjenama, napretku, putu u Europu... Potrošen je i velik novac na uvjeravanja, pa opet hrvatski narod nije uspio razumjeti da se ne radi o ukidanju. Zbog toga je razumio da treba graditi i otvarati škole i tamo gdje ga je nekada bilo, a danas mu se na razne načine priječi da tamo bude. Krajem listopada 2005. u Banja Luci je otvorena katolička gimnazija. Još je to jedna škola u nizu škola u Katoličkim školskim centrima u različitim gradovima u BiH. U njima se školuju ne samo katolici, nego i djeca iz drugih naroda i vjera. Lijep je to primjer kako biti u isto vrijeme svoj i otvoren drugome. Čini mi se da bi to trebala biti današnja europska misao. Jesam li barem sada politically correct ili sam opet nešto krivo rekao? Mogli bi na to odgovoriti oni koji danas prosvjeduju u školstvu. Igre oko političkog okvira hrvatskog naroda u BiH dovele su ih do prosjačkog štapa. Trebaju štititi svoja prava, ali prava imaju i djeca, roditelji, društvo u cjelini. Školska godina došla je pod veliki znak pitanja. Ne zna se tko je sposoban riješiti nagomilane poteškoće i događaje upraviti pravim tijekom. Hrvatski političari očito nisu. I njima propisuju kako se trebaju ponašati, odnosno što trebaju raditi. Melting pot, a ne bosanski lonac, prijeteći krčka.
Polako, ali ustrajno, hrvatski narod u BiH kuša uspostaviti svoju akademiju znanosti i umjetnosti. Suvišno je spominjati da to drugi narodi već imaju. Kad god su je pokušavali uspostaviti, pripisivane su im obično separatističke i slične namjere. A oni to nikako nisu mogli razumjeti. Ovih dana ponovno su prionuli poslu. Nadajmo se da će uspjeti. Uostalom, nada je najživotvorniji pojam na ovim prostorima. Tko je izgubi, ne će imati priliku za koje desetljeće ili stoljeće pisati povijest svoje književnosti na ovim prostorima, kao ni bilo što drugo. Pisat će mu je pobjednici, ma što to značilo. Lijepo je biti različit, neprestano se uzvikuje. No, što to znači u ovakvim prilikama? Zaista nemam pojma!
Da ne zaboravim! U travnju u Mostaru započinju Dani Matice hrvatske. Nekada su se zvali Uskrs s Maticom, a polako pridolazi naziv Mostarsko proljeće. U sklopu ovih dana bit će i Mostarsko književno proljeće. Rekoše da je to međunarodna književna večer u suradnji s Društvom pisaca u BiH, DHK i DHK HB. Nije baš sve jasno, ali pričekajmo da se to dogodi. Lijepo je se družiti, ali lijepo je i biti svoj. Tek je to punina, odnosno politically correct. Pođimo u susret proljeću!
Miljenko Stojić
Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, lipanj 2006., str. 70. – 71.