U Jeruzalemu je tih dana bilo vrlo živo. Pasha se približavala i trebalo ju je, kao i obično, bučno proslaviti. Trgovci su se razletjeli na sve strane i nudili svoje proizvode. I tuđa politička vlast radila je svoj posao. Nije dopuštala da je nešto iznenadi. U dogovoru s domaćim poglavarima osudila je na smrt mogućeg buntovnika. Nije važno što krivnja nije dokazana, politika tako zahtjeva, a i narod je vikao da ga se razapne. Pa što se tu ima razmišljati?

Izneseni scenarij već od samoga svoga nastanka kopkao je velike umove. Pokušavali su odgonetnuti njegovo lice i naličje. Činio je to i naš Marko Marulić. Stavši pred lice svoje vjere i pred lice svoje narodne pripadnosti ogledao se i odlučio što mu je činiti. Događaji Velikog petka nisu za njega bili običaj koji bi trebalo izvršiti, već odgovor na životne upite. A imao se uistinu o čemu pitati. Uz svoje svakodnevne životne poteškoće brinuo se i za položaj svoga naroda. Bili su ga tada pritiskli tuđinci sa svih strana kao gusjenice zeleno stablo. I neumorno su ga izjedali. Da baci koplje u trnje?

Ne! Odlučio je boriti se do kraja. Postao je poznatim ne samo u Hrvatskoj, već diljem tadašnjega zapadnog svijeta. Čitali su ga jednako europski plemići i kraljevi, kao i puk. Bio je to Hrvat koji je uspio, iz mučne svakodnevnice probio se u blještavu Europu. No, on nije tako mislio. Ostao je vjeran svojoj domovini, čak svome kraju. Nije izlazio iz Splita, a osvojio je milijune srdaca. Kakva zlatna prilika za naplatiti svoj trud. Promašio ju je. Mučio se i znojio u svojoj Hrvatskoj zajedno sa svima drugima. Nagrada mu je bila da je postao ocem hrvatske književnosti, ali nakon smrti. Svi su ga morali priznati takvim, htjeli to ili ne.

Djelovao je u mračnome srednjem vijeku. Tako su nas učili u školama. Sada toga vijeka više nema. Ima suvremenog vremena. No, zato nema Velikoga petka ni Uskrsa. Za današnje umjetnike to je prevladana tema. Tko je još vidio govoriti o vjeri u prosvijetljenom vremenu. Prepustimo to mračnoj prošlosti. Ono što treba prikazivati jest naše unutrašnje stanje. A ono je prazno. Zbog toga živjela apstrakcija i umjetnici koji postaju velikima time što su sposobni izraziti »ništa«, baš ništa. To su veći što su veće ništice. I tako cirkus ide dalje. Trgovci se opet uzlijetali. Nude na prodaju trice i kučine. Čovjekova otuđenost prodaje se za velike novce. Događaji se neprestano stvaraju da se ne bi počela postavljati bitna pitanja. Važno je da se puk zabavi, a poglavari obave svoje poslove i zaduženja. Ako ponovno zaglavi netko nevin, Bože moj, što se tu može. Nije se znao snaći i zato mu i treba tako biti.

Kad bi Marko Marulić sada progovorio, što bi nam rekao? Mislim da bi napisao svoje najbolje djelo. Kriknuo bi za spas ljudskosti, za spas svoje domovine, za spas čovječanstva, za spas svoje vjere. Nadjačao bi tim svojim krikom one zlokobne krikove Raspni ga, Raspni. A oni se itekako danas čuju. Božjom pomoću umakli smo iz ropstva dok su čuvari spavali i sada su nam zbog toga za petama. Približavamo se svome Crvenom moru, a vođe lutaju. Puk sluđen strahom upire svoj pogled u njih, a oni još više lutaju. Dokle i tko će nam pokazati put? Veliki je petak pred nama. Ruke su već ispružene, suci se oštre za svoju predstavu. Događaji su se zgusnuli i idu prema svojoj punini.

Tko će stajati uz križ na naš Veliki petak? Hoće li to biti Marko Marulić, toliki velikani naše povijesti, mi sami ili ćemo suludo dobacivati poput lijevog razbojnika? Gdje smo sada, u kakvim oblacima plovimo? Izišli smo iz komunističkoga raja, napili se slobode i povjerovali da možemo pljunuti na one koji su nas izveli, one koji su namjesto nas ozdravljali našu povijest. Nismo to smjeli učiniti. Nije važna naša osobna krivnja, naš je puk to učinio. Da ga zbog toga prezremo i odbacimo? Ali puk je uvijek bio puk. I jučer i danas. I nadalje će on čitati kojekakav žuti tisak, ako mu mi ne budemo znali dati neki drugi. I nadalje će odlaziti kao guske u maglu, ako se ne nađe neki dostojan vođa. I nadalje će žudjeti za društvenom pravdom, ako mu je mi ne budemo znali stvoriti. I nadalje... bit će toga još. Razbojnik s desne strane dobro je shvatio stanje. Pogrješno je povlačio neke svoje životne poteze, ali to ne znači da tako dovijeka mora ostati. Krist mu je zbog toga oprostio i ponovno ga primio u svoje društvo.

Ovih dana pjevat ćemo mi svome Kristu, ispovijedati mu se. Hoćemo li u dubini duše, ipak, prozboriti poput lijevog ili desnog razbojnika? Možda nam u tim trenucima pogled odleti prema ustrčalim trgovcima. Nude sve i svašta, čak i ono što smo prije pitali a odgovarali su uporno da nemaju. Sada to trpaju u ruke. Kakva divota! Gdje si Marule da ovo vidiš! Kako nisi shvatio da se nije potrebno mučiti, važno je samo pogoditi zamisli onih koji su ti se postavili za gospodara i to je to. A ti si nam govorio o časti, o ćudoređu, o vjeri, o slobodi, o dostojanstvu... Ma daj! Što si postigao time da si se odrekao bajne Europe? A nije da te nisu pozivali. Zbog toga mi danas ispravljamo tvoju pogrješku. Europski nas pločnici željno očekuju. Vođe će nam biti oni koji su odlepršali na početku rađanja slobode. Ponovno nam se sada vraćaju i dovode jednake sebi. Prije kao nisu mogli živjeti među nama. Nismo ih razumjeli. Stvarno se trebamo pokajati.

Traje hrvatski Veliki petak, odjekuju riječi Gospina plača: puče moj, što učinih tebi? Ništa, i to je ono bitno. Vratit ćemo se mi ponovno, samo budi strpljiv s nama raspeti Kriste. Nije Marko Marulić uzalud pisao svoja djela i nismo ga uzalud nazvali ocem svoje književnosti. Malo ima naroda kojima na početku književnosti stoji jedan takav čovjek. I naši će poljodjelci shvatiti da im urod ima smisla samo ako ga Bog blagoslovi, i naši će umjetnici shvatiti da će im djela progovoriti samo ako budu obasjana Božjim svjetlom, i naši će učeni ljudi shvatiti da će im učenost biti veća samo ako se budu znali prekrižiti. I zaboravit ćemo tako svi zajedno riječi: Raspni ga, Raspni!

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, VI, 261, Zagreb, 21. travnja 2000., str. 10.