O NAMA, S ONU STRANU GRANICE

Još prije 15-ak godina pisao sam kolumnu za časopis DHK-a The Bridge / Most. Tema: Motrenje književne zbilje u Herceg Bosni, BiH. I bio sam žalostan ovih dana kada sam prelistavao te zapise. Vrijeme kao da je stalo, ili se čak vratilo nazad, jer tadašnje okolnosti jesu i naše sadašnje okolnosti. Bit će ti redci zbog toga u potki ovoga moga ogleda.

Kažu da je Bosna i Hercegovina čudna zemlja. Neki su je čak nazvali »tamnim vilajetom«. Kada je danas čovjek promatra, ne će biti daleko od ovih tvrdnji. Jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda... Ovakvog državnog uređenja nema nigdje na kugli zemaljskoj. Onima koji žive u Herceg Bosni, BiH jedina je utjeha da to nisu birali. Morali su sve prihvatiti, ma kakvim god riječima bilo opisivano i ma kako god se pritom osjećali. U ovakvom državnom uređenju najtješnje je najmalobrojnijem konstitutivnom narodu. U ovom slučaju hrvatskom. A da apsurd bude veći, baš je taj narod nekoć bio najzastupljeniji ili jedini u BiH, baš je taj narod prvi počeo standardizirati svoj jezik i tako učvršćivati osjećaj svoje pripadnosti. Isusovac Bartul Kašić još 1604. piše prvu hrvatsku gramatiku štokavskom ikavicom koja se tada ponajvećma govorila na prostorima BiH. Pape, ili tadašnja međunarodna zajednica, određuju i koje je ozemlje gdje se taj jezik govori. Povijest, dakle, tako kaže. A što kaže sadašnjost?

Ustavom BiH, koji usput budi rečeno još nije službeno preveden na jezike konstitutivnih naroda, zajamčeno je svakom narodu pravo na svoj jezik, školovanje, valjda time i na medije... Međutim, stvarnost izgleda drukčije. Entitet Republika Srpska uglavnom je očišćen od Hrvata i Bošnjaka i život živi zatvoren u svoj svijet. S druge strane entitet Federacija BiH svakim danom sve više pripada isključivo mnogobrojnijem narodu: bošnjačkom. Visoki predstavnik međunarodne zajednice ovlašten je da ni Republika Srpska ne bude entitet samo jednoga naroda, a također ni Federacija BiH. Potrošeno je mnogo novca, mnogo riječi i obećanja da će biti tako, ali do dana današnjega nije. Ponekada se povlače i čudni potezi, kao u primjeru Mostara. U čitavoj BiH, valjda i drugdje u svijetu, važi načelo da vlast ima ona stranka koja dobije najviše glasova na izborima. U Mostaru je to nevažno. Između ostaloga propisano je koliko koji narod može imati svojih predstavnika u gradskoj vlasti. Je li baš slučajno da je ovakva iznimka stupila na snagu u jedinom većem gradu u BiH u kojem su Hrvati većinski narod? Usput, gotovo da ih i nema s druge strane Neretve gdje žive Bošnjaci, dok njih na zapadnoj, gdje žive Hrvati, itekako ima.

Iz navedenog lošeg političkog okvira proizlaze i loše posljedice za hrvatski jezik. Zvuči čudno, ali hrvatskom jeziku u BiH najbolje je bilo u vrijeme Domovinskog rata. Oslobodio se jugoslavenskog pritiska, počeo disati punim plućima. Izdavaštvo je procvjetalo, mediji svakim danom stasavali u ozbiljan društveni subjekt, sveučilište se počelo snažno razvijati, pokrenuto je osnivanje akademije i još mnogo toga.

Iako je izgledalo da će Daytonski mirovni sporazum donijeti još veću slobodu hrvatskom jeziku, nade se nisu ostvarile. Odredbu da hrvatski narod kao konstitutivan u BiH ima pravo na svoj jezik, svoje školstvo, svoje medije... neprestano gazi gruba stvarnost. Jedan od prvih udara bio je udar na Sveučilište u Mostaru, jedino sveučilište na hrvatskom jeziku u BiH, dok ih drugi konstitutivni narodi imaju po nekoliko. Vodila se teška borba za njegovu samosvojnost. Pod krabuljom ujedinjenja grada raznorazne snage pokušale su ga ujediniti sa sveučilištem iz drugoga dijela grada. A njegovo vodstvo je neprestano govorilo da nemaju ništa protiv toga da na njemu uče studenti raznih nacija, vjera i uvjerenja. Jedino se mora znati da je nastavni plan i program na hrvatskom jeziku. Stvarateljima nereda to nije odgovaralo. Protuustavno su htjeli nametnuti neko svoje političko gledište.

Mediji na hrvatskom jeziku u BiH također su potpuno nezasluženo prošli svoju postdaytonsku kalvariju. Najprije su se samo jedna radiopostaja, Hrvatski radio Herceg Bosna, i samo jedna televizija, Erotel, uspjeli proširiti više-manje na državnoj razini. No, onda su prvo zabranili emitiranje HTV-a u BiH, a nakon toga su spriječili Erotel da i on dalje emitira. Ostala je samo spomenuta radiopostaja, ali s vrlo otežanim uvjetima rada. Ti su se uvjeti pogoršavali kako se pogoršavao i politički položaj hrvatskog naroda. No, zahvaljujući svjesnim i sposobnim pojedincima ta se radiopostaja uzdigla poput feniksa iz pepela te je čak rodila i TV Herceg Bosna. Ni jedno ni drugo nažalost ne spadaju u bosanskohercegovački sustav javnih emitera, dok se hrvatski puk sili da plaća rtv pretplatu tome sustavu u kojem njegovi mediji nisu.

Spomenimo još i školstvo u ovom nabrajanju nedaća za današnji razvoj hrvatskog jezika u BiH. Njegova vidljiva agonija počinje onoga trenutka kada cenzori u školskim đačkim knjigama počinju precrtavati tzv. nepoćudni sadržaj i sve to ovjeravati posebnim pečatom. Da nije tragično, bilo bi smiješno. A taj nepoćudni sadržaj nije pornografija, nasilje i sl. što nas svakodnevno zasipa, već pojedini velikani određenoga naroda, događaji iz njegove povijesti, različite formulacije... Sva tri konstitutivna naroda ovim su pogođena, ali je najteže opet bilo hrvatskom zbog toga što je cjelokupno gledajući u najlošijem položaju. Drugi golim okom vidljivi udar bilo je tzv. ujedinjenje dviju škola pod jednim krovom. Umjesto da djeca, kao i do tada, rade po jednom nastavnom planu i programu, postalo je moguće da profesori na nastavi govore onim jezikom kojim hoće. Čak su mu dali i ime: inkluzivni jezik. Dopuštenjem profesorima da na nastavi govore jezikom kojim hoće, to je omogućeno i djeci. Kojim će jezikom ta djeca govoriti i hoće li uopće biti pismena kada iziđu iz škole, zar je teško zaključiti? No, cirkus ide dalje.

Dolazimo sada polako do Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB). Utemeljeno je u burnim vremenima Domovinskog rata, u Neumu 20. studenoga 1993. Herceg Bosnu su kroz ovo vrijeme nažalost prekrižili, ali društvo nisu uspjeli iako su ga mamili da odbije ono: Herceg Bosna. No, ostalo je svoje i zbog toga se danas snalazi na raznorazne načine kako bi preživjelo. A pritom ima 155 članova, organizira Humske dane poezije, Ikavski skup, Šimićeve susrete, Božićni salon knjige i književne riječi, objelodanjuje knjige svojih članova, izdaje časopis Osvit, održava redovno Otvorenu čitaonicu, zajedno s drugima organizira Neretvanske susrete, Vidošku pjesničku noć, Grgurove hukove, Rijek na kamenu, Susrete pod hrastom, Pjesnički maraton u Ljubuškom... Valjda sam sve rekao. Još je samo za ponoviti, sve ovo postiže samo sa sredstvima koje uspije negdje isprositi. Za razliku od njega Društvo pisaca u BiH dobiva službenu potporu, a i Udruženje književnika RS. Očito, da bi se moglo pisati treba imati prikladan politički okvir. Njega Hrvati u BiH sada nažalost nemaju i ne zna se kada će ga imati.

Na ovom mjestu trebam spomenuti pomoć koju država Hrvatska svake godine pruža Hrvatima u BiH. Radi se, pobliže, o novčanoj pomoći za razne kulturne, umjetničke, medijske i slične projekte. Kopka me pitanje: zbog čega su Hrvati u BiH ponovno u redu za nešto? Sposobni smo stvoriti novac, ta dokazali smo to Hercegovačkom bankom koju nam je tzv. Međunarodna zajednica porušila tenkovima kad već nisu mogli legalnim sredstvima. Nama u ovom trenutku treba samo politička pomoć da kao konstitutivan narod uživamo sva prava koja taj status sa sobom nosi. Ako smo bili spremni žrtvovati Herceg Bosnu da se hrvatska država do kraja oslobodi, valjda sada nositelji vlasti u njoj trebaju nama pomoći da prikladnim političkim položajem nadoknadimo taj gubitak!?

Ne zna se, ili se zna, tko je sposoban riješiti nagomilane poteškoće i događaje upraviti pravim tijekom. Hrvatski političari očito nisu. I njima propisuju kako se trebaju ponašati, odnosno što trebaju raditi. Melting pot, a ne bosanski lonac, prijeteći krčka.

Ne zaboravimo još sljedeće. U Neumu je, 27. i 28. listopada 2005., održan znanstveni skup »Ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH«. Podnaslov mu je: »pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura«. Mnogi su ga označili kao »glas vapijućeg u pustinji«. Pokušao je svrnuti pozornost u zemlji i u inozemstvu na ono što se događa konstitutivnom suverenom narodu u njegovoj zemlji. Očito da ga utjecajni nisu čuli, odnosno da ga nisu željeli čuti, kada neumorno nastavljaju starim putom iako već priznaju da su pogriješili u BiH donošenjem ovakvog mirovnog sporazuma zvanog Daytonski. No, ne zagovara se kažnjavanje onih koji su ga nametnuli niti se zauzima da se nepravda što prije ispravi.

I sada, pri kraju ovoga ogleda, što bi hrvatski književnici u Herceg Bosni, BiH, trebali činiti? Koga slijediti? Tzv. Međunarodnu zajednicu i njezine trbuhozborce u BiH? A stanje je sljedeće. Prilikom govora o umjetnosti i kulturi nastoje se promicati oni koji žale za prošlim vremenima »kada smo se svi razumjeli«, koji govore o »našem« jeziku, »našoj« školi, »našoj« umjetnosti, »našem«... Na taj način pokušava se stvoriti virtualna stvarnost i ušutkati glasovi koji bi htjeli progovoriti o istinskoj umjetnosti i kulturi Hrvata, Bošnjaka, Srba i drugih u BiH. Kažu da bi ti istinski glasovi bila segregacija. Ne uspijevam shvatiti, osim ako segregacija nije što Britanci i Francuzi, kao i drugi, žive u odvojenim državama. Kod njih, naime, ono »naše« ima posve razumljivo značenje. Tupe nam da ako se želimo priključiti Europi moramo biti poput drugih. Evo, želimo biti poput Engleza, Francuza, Nijemaca, Nizozemaca, Talijana..., zbog čega nam se samo to brani? Ili da budemo zaista svoji? A to znači da ponajprije ni u ludilu ne ćemo potpisati tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku kao što su to neki učinili prije koju godinu. Isto tako nastavit ćemo se povezivati s braćom s druge strane granice, bez obzira što ona ponekada ne će za to mariti. U potki je te naše misli da imamo samo jednu domovinu, a dvije države. Znaju to dobro oni koji su se učlanili u DHK HB, a djeluju i žive s drugu stranu granice.

I još jedno neodgovoreno pitanje. Što predložiti da se bolje povežemo? Radije bih odgovorio protupitanjem: A što predlažete vi s druge strane granice? Iznijeli smo vam u kratkim crtama naše trenutno stanje na vašem predziđu. Točno, predziđu. Da smo u Domovinskom ratu u Pologu kraj Širokog Brijega pustili tenkove prema Splitu, zamislite što bi bilo! Da nismo ginuli u Srednjoj Bosni, u Mostaru i neretvanskoj dolini zamislite kakve bi to posljedice imalo! Ako želite dobro sebi, jačajte svoje predziđe. Kako, počnite pa ćete uskoro spoznati. Ipak, mrvicu bih nešto predložio. Imamo portal DHK. Koliko sam razumio, tamo se objavljuju vijesti o događajima stvorenima kroz DHK. Ne mogu razumjeti zbog čega se tamo ne bi mogla objaviti vijest, naročito ako je već oblikovana, kada neki od članova izda neku knjigu kod nekoga drugoga, kada se predstavlja na nekom događaju koji nije organiziralo DHK, kada... Bilo bi to posebno važno za sve koji trenutno ne žive u državi Hrvatskoj. A mogla bi se i Uprava DHK svakih 6 mjeseci, barem u početku, sastati s Upravom DHK HB. Sve bi nas to bolje povezalo i kroz to bismo nadolazili na ideju kako pomoći jedni drugima.

Vremena jesu teška, s obje strane granice, ali nema smisla kukati. Oslonimo se jedni na druge, shvatimo da smo kući i u Slavoniji, i u Dalmaciji, i u Hercegovini, i u Bosni, i u Boki Kotorskoj, i u Vojvodini, i u Molisama, i u Gradišću, i u Chicagu, i u... pa ćemo moći odgovoriti na sve izazove i budućim naraštajima biti na diku!

Miljenko Stojić

Svjetski festival hrvatske književnosti, Zagreb, 16. studenoga 2019.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 13. prosinca 2019., str. 14. – 15.