Kad je Hitler 1941. napao svoga saveznika Staljina, jugokomunisti su se tek tada uključili u rat. I stali su nemilosrdno progoniti i ubijati hrvatski puk. Zbog toga je on bježao pred njima krajem toga rata. Ali bio je na Bleiburgu razoružan i predan u njihove ruke. Slijedio je Križni put i ubijanje, njih nekoliko stotina tisuća. Među njima bilo je i više od 500 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca..., puno više nego što ih je pobio sam nacionalsocijalizam ili nacizam (220). Mnogi su i živi zakopani, kao oni u Hudoj jami. U Hercegovini je stradao svaki deseti tako da je bila puna udovica, siročadi, neudanih djevojaka... Tijekom sljedećih nesretnih 45 godina jugokomunisti su nastavili istim stilom. Uz ostalo nastojali su namisao o hrvatskoj državi strti u korijenu. Hrvatski puk ih nije mrzio, ali se borio i zaključio: »Daleko im kuća bila«.

Dođoše devedesete i pad komunizma u svijetu. Puk se opredijeli za svoju hrvatsku državu, a jugokomunisti ga razoružaše i goloruka isporučiše protivniku: velikosrbima, jugosima i raznim njihovim zaštitnicima. No, Bog pomože svome narodu i on dobi slobodu s demokratskim uređenjem, uobičajenim na Zapadu.

Ali 2.000 nelustrirani i neraskajani jugokomunisti smicalicama dođoše ponovno na vlast. Pa imasmo takve i predsjednike države: Mesića dvaput, a Josipovića umalo dvaput. Zaustaviše iskapanja i dostojna pokapanja posmrtnih ostataka pobijenih u Drugom svjetskom ratu, poraću i tijekom jugokomunističke vladavine, branitelje iz Domovinskog rata nazvaše svakakvim imenima te im počeše suditi na domaćim i inozemnim sudištima šaljući na njihove invalide u crkvi čak policijske postrojbe za posebnu namjenu među kojima bijahu i abolirani martićevci.

Danas nas mame da im damo glas i da njihov čovjek u liku Zorana Milanovića zasjedne na prijestolje države koju je nazvao slučajnom i koju želi vezati uz »region« ili uz ono što smo devedesetih u krvi zbacili s vrata, umjesto uz SAD i slične koji su nam pomogli da Olujom dođemo do slobode i državne cjelovitosti. U međuvremenu, prošloga rujna, Europski parlament još jedanput osudi komunizam i nedvosmisleno ga stavi uz bok nacionalsocijalizma i fašizma pozivajući članice Europske unije koje su njime bile pogođene da ga jasno odbace i jasno se suoče sa svojom prošlošću. A Milanović dotle urlaše: »Mi ili oni«. Hoćemo li mu dopustiti povratak u nesretnu prošlost ili ćemo zajedno sa svojim pukom ponoviti: »Daleko im kuća bila«?

Ako i ne iziđemo na izbore ili glasujemo na nevažeći način, opet smo glasovali i omogućili jugokomunistima da nam zasjednu na grbaču. Zato zbijmo redove i zajedno s onima koje nazivamo lijevima i koji se sjećaju ubijenog Andrije Hebranga te domoljubno dišu zaokružimo Kolindu Grabar Kitarović. A u ponedjeljak kada jugokomuniste skinemo s vrata ako mislima da dotičnoj, Plenkoviću, Brkiću..., bilo kome drugome, trebamo nešto reći govorimo punim ustima. Ali to je tek u ponedjeljak. Dotle učinimo što učiniti treba!

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 3. siječnja 2020.; kamenjar.com, 3. siječnja 2020.; vrisak.info, 3. siječnja 2020.