Gledao sam u taj grb kao omađijan. Ne sjećam se je li počinjao bijelim ili crvenim poljem, kako je sada nekima važno, meni je važno bilo da je naš, onakav, i ljepši, kakav se do sada samo skrivećki pokazivao.

Imao sam tek 11 godina. I eto, već sam stao razlikovati tko su naši, a tko njihovi. Naučila me okolina u kojoj sam rastao. Vjerovala je u Boga i čvrsto se držala svoga hrvatstva. Jugokomuniste i partizane nije podnosila.

Bilo je sve ovo na Širokom Brijegu, na onom crkvenom zidiću odmah lijevo kad se samostanska crkva gleda sučelice. Dobro sam sve to zapamtio. I mislim da je bilo 1. srpnja, naravno 1971. Samo se u to doba hrvatstvo moglo vani tako i slično očitovati. To sam spoznao poslije, tada mi je u očima samo bliještio onaj grb. I sjećam se da je bilo puno naroda. A ljeto upeklo kako samo zna upeći u Hercegovini.

Toga dana, saznah kasnije, fratri su na Širokom Brijegu pokopavali osamnaest svoje braće koje su jugokomunisti ubili u veljači 1945. I narod je pristigao sa svih strana da se pomoli za ubijene, da im oda poštovanje, zbog svega onoga što su za njega učinili. Radilo se o njih šest ubijenih 7. veljače u Mostarskom Gracu. Otkopani su 1969., naravno krišom, i pohranjeni na sigurno mjesto. A zločin je učinila jugokomunistička postrojba koju je vodio Bruno Vuletić, još i danas počasni vojvoda Viteškog alkarskog društva iz Sinja, čovjek koji se devedesetih nije pridružio obrani domovine. Drugih dvanaest smaknuti su u ratnom skloništu u samostanskom vrtu na Širokom Brijegu 7. veljače. Dovođeni su tamo jedan po jedan iz samostana, upucani u zatiljak i potom zajedno zapaljeni. Kasnije su izmišljali priče o njihovoj navodnoj krivnji, ali u svojim napadnim dokumentima, do kojih su istraživači ipak uspjeli doći, nigdje nisu zapisali niti te niti slične optužbe.

Sada znam da je tako pisalo i u onoj malenoj knjižici koju je te godine uredio fra Gojko Musa. Tada sam je na brzinu pročitao i nisam ništa posebno zapazio. Govori mi o onome gdje sam bio, znam to i sam. No, nije se moglo drukčije, moglo se samo skroz kratko naznačiti te silom zabranjivane stvari. I nešto kasnije nastali su napadi na tu knjižicu. Branio ju je, odnosno pobijene i žive hercegovačke franjevce odvjetnik Ivan Mužić. Skroz uspješno. Za nagradu su ga strpali u tamnicu, jer je, rekoše, širio nacionalizam. A neki njihovi sudovi potvrdiše da su fratri bili nevini, drugi po nalogu mišljahu suprotno.

Spomenutoga dana nešto sam od svega ovoga uspio shvatiti, ali nisam puno. Išli smo do nekakve rupe u zemlji, tada mi se tako činilo, ne sjećam se jesmo li ulazili unutra, razgledavali smo okolo i ponetko je pričao što se tu dogodilo. Nismo naravno bili jedini. Gurali smo se s mnoštvom. To smo ponovili i kada smo za Veliku Gospu te godine pješice došli svojoj Majci. »Lizali« smo oko njezina kipa, oprali umorne noge na česmi i onda krenuli u razgledavanje dok smo čekali sv. misu. Bit će to ona pučka, jer mi je majka Šima iz ovih krajeva, s Čerigaja, pa je trebalo s mnogobrojnom rodbinom ostati nakon misnog slavlja.

U tim vremenima prirodno mi je bilo s roditeljima, većinom s majkom, pješačiti tih 20-ak km do Čerigaja ili Širokog Brijega. Nigdje nije bilo mrvice asfalta, tek kod negdašnjeg franjevačkog đačkog konvikta kod samostana. Ali se išlo. I tu sam zapravo saznavao tko sam i što sam zapravo. Sjećam se da smo nailazili kraj tzv. Krvave gomile. Naši ubili nekog Turčina, jer je htio iskoristiti pravo prve bračne noći. Kao dječak shvatio sam tada da je bio zao. Po običaju, pljunuo sam na to kamenje, nadodao i ja svoj kamen te produžio dalje. Ne može se tako odnositi prema hrvatskom narodu. I svaki put tako. Jer vozila nije bilo, asfalta puno duže, samo je kamenica bilo dovoljno. Kada se asfalt napokon pojavio, dobro sam već znao da ga »drugovi« nisu dali napraviti kako se ne bi povezali »ustaški krajevi«. Čak ni onda kada je došao do krajnjeg sela širokobriješke općine i krajnjeg sela čitlučke općine. Mislili su da time učvršćuju tu svoju državu, a zapravo su je rušili. Uvijek je tako sa zlom.

Probuđeno hrvatstvo u međuvremenu su gasili mrzlom vodom. Stala su uhićivanja, batinjanja, ubojstva. Nisam o tome puno znao. Ja sam skupljao novac da sljedeće godine u isto vrijeme ili za veliku Gospu kupim onaj grb. Baš je lijepo izgledao. Imao je lanac pa se mogao nositi o vratu. Nitko mi nije rekao zbog čega mi nisu pomogli kupiti ga tada kada sam ga ugledao. Knjižicu su, pak, kupili. Zarekao sam se i moralo je biti tako.

Došao sam sljedeće godine na Veliku Gospu umoran na Široki Brijeg, ali sretan da će grb napokon biti moj. No, njega nigdje nije bilo niti bilo čega sličnoga. Što je sad? Govorili su mi da prekinem. Ali što sam loše rekao? Nisu nam neki ljudi dali ni prema ratnom skloništu. Što se događa? Ništa nisam razumio, a nitko da mi to sve lijepo objasni.

U to vrijeme neki su naši uletjeli u nesretnu Jugoslaviju. Ne boje se jugokomunista, žele ih pobijediti. Željeli su to i svi oko mene. Nisu previše pričali, jesu da su ti naši nepobjedivi, da skaču s brda na brdo, da im ove komunjare ništa ne mogu. Navijao sam za njih, u sebi, mene nitko ni za što nije pitao. Nisu te stvari još za mene, tako su govorili. Želio sam tada da nekako na brzinu odrastem. Nije se dalo. Ni grba, ni da sa mnom raspravljaju o onome što se događa, sve po meni. Znaju li oni da sam ja potpuno naš, da sve znam, iako mi mnoge činjenice još nisu poznate?

Saznao sam i da naše selo ima mladića koji se zove Rade Stojić. Dugo je u tamnici. Zajedno s drugima, nekoliko godina nakon što sam se rodio, upao je u njihovu Jugoslaviju da bi ih rastjerao i uspostavio hrvatsku državu, ali su ga uhvatili i osudili na duge tamničke godine. Nisam ništa dotle znao o njemu. Nastojao sam iz krhotina razgovora saznati što više. Rekli su mi čiji je i slično, ostalo su zadržali za sebe. No, pojavio se nekoliko godina kasnije i on u selu pa se mozaik počeo sklapati.

Život se nakon svega nastavio. Nikada više isti kao prije. Već sam bio »prekaljeni ratnik«. Znao sam kako se čita između redova u školskim knjigama, u novinama koje su se kupovale od vremena do vremena, između riječi na radiopostaji... Uzalud vam trud svirači, rekli bi neki.

Hrvali smo se, dakle, s tim njihovim vremenom koliko smo znali i mogli, sanjajući slobodu. Pojavila se na vidiku devedesetih. Nisam htio da ne budem među onima koji će je donijeti svome narodu. Zahvalan sam Bogu da se to dogodilo. Sada samo treba izgrađivati državu koju imamo, ne smije imati stope one bivše.

Miljenko Stojić

Osvit, XXVII., 105-106, Mostar, 2021., str. 206. – 208.; kamenjar.com, 24. lipnja 2021.