Valjda se slažemo da su obljetnice za to da se oko njih okupe istomišljenici i zajedno proslave neki događaj. Kada se to ne dogodi, znači da određena skupina ljudi ne predstavlja istomišljenike. Potpuno jasno. No, što s tim kada nekoliko skupina obilježava jedan te isti događaj na svoj način? Pojam »neistomišljenici« sve to obuhvaća i ne obuhvaća u isto vrijeme, a i još neki drugi pojmovi.

S Hrvatima se upravo tako dogodilo. Veličanstveni obrambeni pothvat Oluja proslavljan je u više skupina. A kada ga je trebalo provesti svi su izgledali kao jedan. Borce su tapšali po ramenu, zahvaljivali im, sada na njih gledaju nekako preko oka. Stolice u prvim redovima za slavlje ostavljene su za neke druge. Borcima je prepušteno prvo mjesto u osmrtnicama. Što ćeš! Oboljeli pa se ubijaju, neka se idu liječiti, sve glasnije neki govore. A i nije to više neka čast biti borac. Bolje šutjet, pusti uvjerenje da si dio pobjedničke vojske, Haag čeka tu iza kuta. Svidiš li mu se mogao bi dobro proći, ne svidiš li se neka ti je dragi Bog na pomoći, onaj Bog iz rovova u duboku mračnu noć.

I sad da ne bude više proslava, da se jednostavno pogne glava i smjerno zaboravi na sve što je bilo? Kako zaboraviti bezrazložni napad na sebe, ranjene, mrtve...? Kako zaboraviti da si vjerom u Božju pomoć pobijedio u nametnutom ratu? Nemoguće je to. To je stvarnost koja ne prolazi, koja će se učiti dok god bude naroda koji se naziva hrvatskim. Nije važno s koje se strane granice taj narod nalazi. Važno je da shvaća što se zbiva i da uz to poštuje svoje i tuđe. Može li on to? Nadam se da može unatoč tomu što su ponovno navalili na njega. Pokušavaju rastočiti njegovo novopronađeno zajedništvo, stjerati ga u neki tor koji su mu namijenili. I upravo odatle više proslava, a ne zbog toga što je hrvatski narod nesložan i bla, bla, bla... Da je nesložan, nikada ne bi pobijedio u prilici koja mu se otvorila i koja je ponovno nestala s obzorja. Sada mu priječe pobijediti u miru. Na hrvatskom je narodu odlučiti hoće li uspjeti. Bude li strpljivo čekao ponovnu priliku, sve im je uzalud.

Tko su to oni? Čemu odgovor na ovo pitanje? Njihova imena potpuno su nevažna. Nama je čvrsnuti iz dana u dan tako da im njihove namjere bude sve teže i teže provoditi u naum. Za početak trebamo ih početi osvjetljavati. Može se dogoditi da tenkovima navale na naše štedionice, upadaju nam u kuće, ne daju nam javna glasila na našemu jeziku. Rasvjetljujmo to i tražimo svoja prava. Ustuknut će, imamo prijatelja koji će stati u našu obranu i bit ćemo jači. Kada krivo rade, oni se boje i javnog mnijenja u svojim zemljama. Nemojmo im pružiti priliku da nas označe kao završen posao.

Naše obljetnice svetinja su koju treba pomno čuvati. Nikada ne smiju biti uperene protiv nekog naroda, mogu biti uperene samo protiv nakaradnih, zločinačkih i inih namisli. One su tijesto kojim se oblikuje naša duhovnost, naše postojanje. Nemojmo ih prepustiti raznoraznim bjelosvjetskim zgubidanima, onima koji imaju svoju cijenu. Prepustimo ih trajanju u našoj sadašnjosti do vječnosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.