Svake godine slavi se Dan sredstava društvenog priopćavanja. Bože, kako to milo zvuči? A jesu li ona mila? Hm!
Nekada se javni društveni život na Zapadu odvijao na trgu. Ljudi su se susretali, izmjenjivali misli, slušali drugačije od sebe i stvarali svoju svijest o okolišu u kojemu žive. Kasnije su se u sve upetljale propovjedaonice s kojih su propovjednici grmjeli o potrebi drugačijega života. Danas smo zapljusnuti sredstvima društvenog priopćavanja i njihovom svenazočnom zaglušujućom bukom. Postala su govornica s koje se pokušava nametnuti svoj pogled na svijet. A namjere govornika nisu uvijek čiste i nisu uvijek dobre.
Crkva se u svemu nije najbolje snašla. U skladu s nekadašnjim geslom bijega od svijeta zanemarila je ovaj vid ljudske stvarnosti. Tek na II. vat. saboru postala je svjesna uloge koju bi trebala odigrati. Od tada se stanje donekle popravilo. Bez obzira nazivale se pojedine države demokratskima ili ne, Crkva se u njima bori razviti svoja sredstva društvenog priopćavanja. One koje to odbijaju pravdaju se odvojenošću Crkve od države. Prešućuju naravno pritom da na društveno ili političko mišljenje nema pravo nitko bitno utjecati, pa tako ni oni, i da odvojenost Crkve ne znači i njezin progon iz društva. Tamo gdje je Crkva uspjela trebala bi krenuti još dva koraka dalje. Osim čisto svojih, zadaća joj je potpomagati i sredstva društvenog priopćavanja s kršćanskom pozadinom i dubokom uronjenošću u stvarnost ovoga svijeta. Nakon toga lakše će prijeći i na sljedeći korak: borbi za svojim ispravnim prikazivanjem u protivnim sredinama.
Današnje hrvatsko društvo s obje strane granice na žalost ima velikih nevolja sa sredstvima društvenog priopćavanja. Nekadašnji vjerni službenici protuljudskog socijalizma uglavnom su ih zadržali u svojim rukama. Oslonili su se na istomišljenike u svijetu i na protivnike naše slobode, te caruju li caruju. Vidjeli smo to nebrojeno puta, ali ipak nismo vjerovali da će doći i do toga da se za iznošenje istine, ili za istraživačko novinarstvo kako se to uobičajeno naziva u vrlom svijetu, može godinama sjediti u zatvoru. Izgleda da može. Politički usmjereni Haaški sud kaže tako. Tako kažu i naši novinari kojima riječ državotvorstvo i domoljublje uopće nije jasno, odnosno jasno im je kao nešto mrsko. Jedan od najčešćih izgovora im je da iznošenje istine o tajnim svjedočenjima može naštetiti tajnim svjedocima. Samo da priupitamo: ta tajna svjedočenja mogu li naštetiti okrivljenima i njihovim državama? Pametan čovjek zna odgovor, kao što ga zna i na to zbog čega su Hrvati u BiH uglavnom bez svojih sredstava društvenog priopćavanja. Nije tu pamet pokupio slušajući nebrojene izgovorene slatkorječive riječi. Saznao je to na svojoj koži za koju nitko ne mari doli on sam. Kolonijalizam se u ljupkom plaštu tiho šulja našim dvorištima.
Stvarno, snaći nam je se u moru mnogobrojnih glasova ili govornica oko nas. Lijenčine smo ako kažemo da ništa ne možemo učiniti. Činjenje ne znači, naime, da se djelatno moramo u sve uključiti. To će učiniti oni kojima je Bog dao određene darove. A nama je zacijelo dao dar dobroga rasuđivanja. Prestanimo gledati i slušati emisije koje ne odgovaraju našem ljudskom i kršćanskom uvjerenju. Primijenimo to i na ostale vidove sredstava društvenog priopćavanja. Okrenimo jednostavno pucu. Zanimljivo, i oni nam tako kažu uvjereni u svoju nadmoć. Jesu li uistinu nadmoćni? Vukovarska djeca ponajbolje znaju odgovor na ovaj upit. Poslušajmo ih.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. svibnja 2005., 21.00 – 21.45.