Ustavom BiH, koji usput budi rečeno još nije službeno preveden na jezike konstitutivnih naroda, zajamčeno je svakom narodu pravo na svoj jezik, školovanje, valjda time i na sredstva društvenog priopćavanja... Međutim, stvarnost izgleda drugačije. Entitet Republika Srpska uglavnom je očišćen od Hrvata i Bošnjaka i svoj život živi zatvoren u svoj svijet. S druge strane entitet Federacija BiH svakim danom sve više pripada isključivo mnogobrojnijem narodu: bošnjačkom. Visoki predstavnik međunarodne zajednice ovlašten je da ni Republika Srpska ne bude entitet samo jednoga naroda, a također ni Federacija BiH. Potrošeno je mnogo novca, mnogo riječi i obećanja da će biti tako, ali do dana današnjega nije. Ponekada se povlače i čudni potezi, kao u primjeru Mostara. U čitavoj BiH, valjda i drugdje u svijetu, važi načelo da vlast ima ona stranka koja dobije najviše glasova na izborima. U Mostaru je to nevažno. Između ostaloga propisano je koliko koji narod može imati svojih predstavnika u gradskoj vlasti. Je li baš slučajno da je ovakva iznimka stupila na snagu u jedinom gradu u BiH u kojima su Hrvati većinski narod?

Iz navedenog lošeg političkog okvira proizlaze i loše posljedice za hrvatski jezik. Zvuči čudno, ali hrvatskom jeziku u BiH najbolje je bilo u vrijeme Domovinskog rata. Oslobodio se jugoslavenskog pritiska, počeo disati punim plućima. Izdavaštvo je procvjetalo, sredstva društvenog priopćavanja svakim danom stasavala u ozbiljan društveni subjekt, sveučilište se počelo snažno razvijati, pokrenuto je osnivanje akademije i još mnogo toga.

Iako je izgledalo da će Daytonski mirovni sporazum donijeti još veću slobodu hrvatskom jeziku, nade se nisu ostvarile. Odredbu da hrvatski narod kao konstitutivan u BiH ima pravo na svoj jezik, svoje školstvo, svoja sredstva društvenog priopćavanja... neprestano gazi gruba stvarnost. Jedan od prvih udara bio je udar na Sveučilište u Mostaru, jedino sveučilište na hrvatskom jeziku u BiH, dok ih drugi konstitutivni narodi imaju po nekoliko. Vodila se teška borba za njegovu samosvojnost. Pod krabuljom ujedinjenja grada raznorazne snage pokušale su ga ujediniti sa sveučilištem iz drugoga dijela grada. A njegovo vodstvo je neprestano govorilo da nemaju ništa protiv toga da na njemu uče studenti raznih nacija, vjera i uvjerenja. Jedino se mora znati da je nastavni plan i program na hrvatskom jeziku. Stvarateljima nereda to nije odgovaralo. Protuustavno su htjeli nametnuti neko svoje političko gledište. Zahvaljujući umješnosti vodstva i profesora sveučilišta nisu uspjeli u svome naumu. Sad za sad borba se završila tako da je Sveučilište u Mostaru kao jedino u BiH potpisalo Bolonjsku deklaraciju doživjevši visoka priznanja i pohvale (EUA).

Sredstva društvenog priopćavanja na hrvatskom jeziku u BiH također su potpuno nezasluženo prošla svoju postdaytonsku kalvariju. Samo jedna radiopostaja i samo jedna televizija uspjeli su se proširiti više-manje na nacionalnoj razini. No, onda su najprije zabranili emitiranje HTV-a u BiH, a nakon toga su spriječili televiziju na hrvatskom jeziku u BiH da i dalje emitira. Ostala je samo spomenuta radiopostaja, ali s vrlo otežanim uvjetima rada. Ti su se uvjeti pogoršavali kako se pogoršavao i politički položaj hrvatskog naroda.

Spomenimo još i školstvo u ovom nabrajanju nedaća za današnji razvoj hrvatskog jezika u BiH. Njegova vidljiva agonija počinje onoga trenutka kada cenzori u školskim đačkim knjigama počinju precrtavati tzv. nepoćudni sadržaj, i da ne bi bilo zabune, sve to ovjeravati posebnim pečatom. Da nije tragično, bilo bi smiješno. A taj nepoćudni sadržaj nije pornografija, nasilje i sl. što nas svakodnevno zasipa, već pojedini velikani određenoga naroda, događaji iz njegove povijesti, različite formulacije... Sva tri konstitutivna naroda ovim su pogođena, ali je najteže opet bilo hrvatskom zbog toga što je cjelokupno gledajući u najlošijoj poziciji. Drugi golim okom vidljivi udar bilo je tzv. ujedinjenje dviju škola pod jednim krovom. Namjesto da djeca, kao i do tada, rade po jednom nastavnom planu i programu, postalo je moguće da profesori na nastavi govore onim jezikom kojim hoće. Čak su mu dali i ime: inkluzivni jezik. Dopuštenjem profesorima da na nastavi govore jezikom kojim hoće, to je omogućeno i djeci. Kojim će jezikom ta djeca govoriti i hoće li uopće biti pismena kada iziđu iz škole, zar je teško zaključiti? No, priredba ide dalje.

Kolikogod prilike izgledale teške, i jesu, hrvatski se jezik žilavo održava u BiH. Nikoga ne ću posebno isticati, nego ću samo spomenuti neke značajne događaje.

Nastojeći odgovoriti na izazov trenutka, intelektualci okupljeni oko Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne 24. siječnja 2004. službeno su obznanili pokretanje Hrvatskog intelektualnog kruga '04. Zamišljeno je da djeluje kroz Upravni odbor Društva dok prilike ne budu takve da mogne djelovati bez pomoći sa strane. Radeći u otežanim okolnostima počeo je uspješno bistriti ustajale vode što se može vidjeti na stranicama www.hik04.info.

Uskrsni dani Matice hrvatske u Mostaru postali su ne samo tradicionalnima, već i međunarodnima. Ove godine trajali su čitavih 79 dana. Redala su se značajna imena i značajni događaji. Nešto takvo još nitko nije učinio u BiH.

U izdavaštvu najprije trebamo spomenuti knjigu pjesnika i jugoslavenskoga uznika Andrije Vučemila »Kap svjetla u tami trajanja«. Izbor je to iz njegova dosadašnjeg pjevanja. Zaista ga s pravom uvrštavaju među današnje najznačajnije hrvatske pjesnike. Tu je i knjiga Borislava Arapovića »Gog i magog hrvatski«. Iako je član švedske akademije i tamo uglavnom živi, svoje radove počesto objavljuje u BiH. U ovoj knjizi na izvoran način dotakao se hrvatske muke i nevolje u Domovinskom ratu. Teška je to optužba protiv napadača. Zbivanja je kušao približiti i samim rečeničnim ustrojstvom. Itekako je uspio u tomu. Dominikanac Stjepan Krasić pronašao je povijesnu zabilješku glede hrvatskoga jezika u papinskoj pismohrani u Rimu. O svemu je progovorio u knjizi »Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću.« Ta će knjiga imati odjeka i na katedrama koje po svijetu proučavaju ne samo hrvatski jezik, već i općenito slavenske jezike. Ne smijemo zacijelo zaboraviti ni posthumno izišlu knjigu Nenada Valentina Borozana »Čekanje blizine. Rukovet za Zlatku Frajzman«. Zatvorila je životni i pjesnički put čovjeka koji je doživio ratna razaranja u Mostaru i nesebično se borio za hrvatski jezik. Znali su mu i prijetiti zbog toga. Od listova koji pišu hrvatskim književnim jezikom spomenimo Cvitak, list za sretno djetinjstvo, kako piše u njegovu zaglavlju. Samozatajno i ustrajno pronašao je put do mnogih čitatelja. Postao je priznatim dječjim listom u BiH. A što tek reći za knjigu »55 suvremenih židovskih pjesnika«? Izdalo ju je Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, iako gotovo da i nema novaca za svakodnevno uzdržavanje. Pobijedila je želja za prvorazrednim kulturnim događajem. Nešto ovakvo pojavilo se među hrvatskim narodom zadnji put tek tridesetih godina prošloga stoljeća. Na ovaj događaj lijepo se nadovezao i izlazak knjige Zdravka Luburića »Molitva tmine« za koju je dobio uglednu nagradu A. B. Šimić koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika Herceg bosne. Dotakao se pogubnosti rata za nježni dječji svijet. Snažna je to proturatna knjiga pjesnika koji živi u tuđini i piše i na njemačkom jeziku.

Uz spomenute dane Matice hrvatske ne smijemo preskočiti Humske večeri pjesništva. Ove godine održavale su se po 5 put. Ne bih spominjao novčane poteškoće kada za slične događaje neki drugi u istom gradu ne bi dobivali oveće novčane iznose. Zatiranje jezika očito se vrši i na taj način. Nakon njih došli su Šopovi dani u Jajcu. HKD Napredak kušalo je obilježiti stogodišnjicu rođenja ovoga velikana. Pjesnik je to koji se čitav život borio za svoj jezik i za svoja uvjerenja. Nešto borbeniji od njega svakako je bio A. B. Šimić. Umro je mlad, ali je ostavio veliko djelo. Još sedamdesetih godina prošloga stoljeća u njegovom rodnom mjestu Drinovci počela je književna manifestacija u njegovu čast. Nastavilo se tako i ove godine. Završnica je bila u spomenutim Drinovcima uz nastup priznatih pjesnika i nagrađivanje onih koji tek dolaze.

U zaključku bi valjda trebalo odgovoriti na pitanje kako dalje!? Još prije mnogo godina Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne predložilo je da sve tri književničke udruge konstitutivnih naroda stupe u zajedničko udruženje, ali sačuvavši svoju osobnost. Umjesto da se ta namisao proširi na cjelokupnu BiH, jer bismo je tek tada imali cijelu i svatko bi je doživljavao svojom, ovih dana, poglavito Hrvati, usrećeni su tužbama Federalne televizije. Razlog: neplaćanje pretplate. Odgovor tuženih: dopustite da se na toj televiziji ustroji kanal na hrvatskom jeziku, plaćat ćemo i više. U čemu je problem? Zbilja, u čemu je problem? 

Miljenko Stojić

Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, May 2005, pages 70-71