Za početak recimo da je užasno prljav posao određivati koji narodi imaju pravo na sredstva priopćavanja na svome jeziku, a koji ne. Unatoč rukavicama i svoj brizi ruke se moraju zaprljati. Kako ih onda ne oprati? Na čistoću se mora paziti. Što će nam reći ukućani, susjedi, prijatelji? A i ta sredstva priopćavanja nisu za svakoga. Svašta govore, svašta naviještaju i sposobna su probuditi ljudsko razmišljanje. Zamislite što bi ostalo od ove kugle zemaljske da svatko počne razmišljati?! Ne, to se ne smije dogoditi. Jedni trebaju raditi, jedni uživati, jedni ljenčariti,... jedni razmišljati. To je budućnost: svakome je određeno njegovo mjesto i povrjeda je zakona ako se drzne reći da je za nešto drugo sposoban. Isto je i s narodima. Red mora carevati. Nije li tako, treba upregnuti sve sile da što prije tako postane. Kako nakon tog velikog posla ne oprati ruke? To je jednostavno dužnost i svaka je priča o tomu suvišna. Oni koji to nikako ne mogu shvatiti, trebaju naučiti. Škola u kojoj se to uči... Ma, daj, ne ćemo valjda sada o tomu? Neke stvari se ipak trebaju znati, zar ne?
Znači, idemo nešto drugo. Može o tome kako je u državama odakle dolaze Poncije Pilati. Vjerojatno da je u tim državama sve uređeno kako treba. Da nije, kako bi mogli izvoziti Poncije Pilate. Zar bi se usudili ne raditi ništa ili raditi nešto krivo za onoliki novac koji primaju? Ne, oni su predstavnici dostignutih sloboda u svojoj državi. Znaju kako se uspješno iskorjenjuje nepravda, kako svakome treba dopustiti da se školuje na svom jeziku, govori njime, sluša ga na radiju i televiziji, čita u novinama i na Internetu. Nadalje, oni znaju kako se pošteno zgrće novac, korak po korak, uporno i djelatno. Znaju također da se ne smije drugoga prisiljavati da živi u nekoj zajednici s nekim, ako on to ne će. I još mnogo toga oni znaju. Naučili su u svojim zemljama i dovoljno su mudri da to primjene bilo gdje da budu poslani. Samo nerazumni će reći da oni dolaze nepozvani i da griješe. Tko je još vidio da veleumi umiju pogriješiti i da su negdje nepozvani?
Pada mi na pamet Miro Gavran i njegov roman »Poncije Pilat«. Onaj povijesni Poncije Pilat mučio se za boljitak nečijeg tuđeg naroda, a ne svoga, a ipak nije doživio priznanje (ulazak u Vjerovanje za njega to jamačno nije). Poslije se mučio sa svojim mislima i na kraju se obratio. Pokajao se za sve što je do tada činio i krenuo naprijed sasvim novim putem. Tako kaže Miro Gavran. Ne znam hoće li ovi naši suvremeni Poncije Pilati tako učiniti? Ako ništa drugo, previše ih je. Teško će im misli krenuti u istom pravcu. Čini se da se određena promjena događa tek onda kada se vrate odakle su i došli. Tada odjednom počnu govoriti kako nije sve bajno tamo gdje su bili. Pa onda nabrajaju što sve nije bajno. Čudo jedno koliko toga ima. Tek tada shvaćamo da su imali teško poslanje. Tko može uspjeti sa svime tim? Nitko. Zbog toga im je dužnost oprati ruke. Neka sve bude čisto i transparentno, za nas razvidno.
Mislim da bi još netko trebao oprati svoje ruke: narod. Istina, nije on nikamo išao i nije ih mogao zaprljati negdje vani. Ali jest ih ponekad zaprljao kod sebe. Nije to samo ono što govore Poncije Pilati. Našlo bi se svakako nešto i od toga. Narod svoje ruke najviše može zaprljati ako sluša razne Poncije Pilate. Njih ima na raznim stranama. Osjećam da krivo mislite. Svatko tko radi nepošteno, licemjerno i tomu slično, protiv je naroda, ma odakle došao. Zato on treba od njega oprati ruke. Tek tada nastupit će čistoća i shvatit ćemo kako je lijepo živjeti na ozemlju koje je naše i koje volimo.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. travnja 2005., 21.00 – 21.45.