Čudno bi bilo da je drugačije u zemlji koja je dovedena do besmisla. Svi prisežu na vjernost, na svoju ljubav prema njoj, ali svega toga nigdje. Iza slatkorječivosti pomalja se samo goli probitak. Zbog nečijeg izopačenog htijenja sve su mogućnosti neprestano otvorene. Narod šuti i muči svoju muku. Očito misli da su neki ovdje bili i stoljećima pa su opet otišli. Ali, mučno je to čekanje, nepravedno nam oduzima svakodnevnu radost. Nije stoga nikakvo iznenađenje ako zaključimo da nismo ponosni na sve to. Tek smo željni slobode i mirna života, ništa više!
Djeca u našim školama početkom ovoga trećega tisućljeća željna su čuti predavače na svome jeziku, učiti svoju povijest, nadati se svojoj budućnosti. Govore da je to zastranjenje, odmak od multikulturalnog društva. Bože, koje krivotvorenje logičnog razmišljanja! Ako smo svi isti, gdje je tu multikulturalnost? Tek izgrađivanjem sebe u svakom smislu sposobni smo graditi društvo koje cijeni razlike i njima se obogaćuje. Svatko tko je dobronamjeran to zna, a oni drugi pokušavaju nas prevariti, orobiti. Trebamo im se oduprijeti svim silama i nastojati čuvati multikulturalnost koja nikome ne škodi.
Još ne jenjava borba za hrvatski tv kanal u BiH. Neki odlučili da nam sve to ne treba, iako svima drugima treba. Ne znam zbog čega se brinu. Nismo pokvareni i ne ćemo naškoditi samima sebi ako budemo govorili o svojim poteškoćama, jezikom koji najbolje razumijemo, s kojim smo se rodili i odrasli. Uostalom, ne tražimo ništa drugo nego ono što Europa jamči čak i nacionalnim manjinama. A jednoga dana bismo se njoj trebali pridružiti, barem tako kažu i time nas plaše. Opet krivotvorenje logike, ali to za njih nije važno kada se radi o njima.
U Hrvatskoj su se počele pojavljivati doktorske radnje na temu sredstava društvenog priopćavanja. Barem koliko ja znam, u BiH toga još uvijek nema. Tamo je ocjena porazna, iako su nam mnogi tvrdili da je s detuđmanizmom sinulo sunce slobode. Ovamo još ništa nije sinulo, pa je valjda stanje još gore. No, tko pita narod? Veliki su probici pritiskli ove krajeve i istina nije onakva kakva ona jest, već onakva kakvom se ona proglasi.
I što sad? Sve je crno oko nas. Ma, nije! Poteškoća će uvijek biti, samo treba biti spreman rješavati ih. To rješavanje mora se voditi čovjekoljubljem i vjerom, ako mislimo da postoji Bog. Tek tada možemo biti ponosni na sebe i na put kojim idemo. Ponos na ubijanje nedužnih, ponos na šutnju o tome, nešto je što se naziva sasvim drugačijim imenima. Ali, život je takav, naročito onda kada nam ga propisuju ne dopuštajući da se on ravna prema svojim zakonitostima. Ipak, znam da će doći drugačiji dani u kojima ćemo jednostavno biti više ljudi. Previše se zla izlilo u ovo suvremeno vrijeme da nakon svega ne bi došlo i obilje dobra. Jednostavno smo u pustinji poput izraelskog naroda prije nekoliko tisućljeća. Budimo samo ponosni u svome hodu.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. veljače 2005., 21.00 – 21.45