Kako se može pobijediti neki narod? Kažu, vrlo jednostavno. Najprije ga dovedi do toga da počne omalovažavati samog sebe, dvojiti, a onda nastavi s rušenjem sjećanja na slavnu prošlost, i to uz njegovu iznuđenu pomoć. Uspjeh je zajamčen.
Pokušaj ovakvog načina ponašanja vidljiv je u našemu društvu na svakom koraku. Sad, koliko je uspješan, to je već neka druga priča.
Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj tadašnji predsjednik se potužio da mu određeni dio hrvatskog biračkog tijela nije dao glasove i da zbog toga nije pobijedio u prvom krugu. Smiješna li, da ne kažem bezobrazna, čovjeka! Usuđuje se dijeliti glasače općenito, zatim prebrojavati glasače onih drugih šuteći o svojima kao zaliven. A bilo bi zanimljivo raščlaniti tko to uopće za njega glasuje i zašto.
Bilo kako bilo, prozvani dio biračkog tijela i dalje će nastojati ostati na svojim pradjedovskim ognjištima i glasovati prema svom uvjerenju. Pitanje je samo koliko mu hrvatski predsjednici, ako ništa drugo onda barem po dužnosti, u tomu pomažu?
Blagdani prošli, suđenja se ponovno zahuktala. U glavnoj smo ulozi. Hoćemo li se time dičiti? Kako se uzme. Suđenja izgleda ne možemo izbjeći. Ali možemo izbjeći da se na njima ponašamo kukavički. Sve će proći i netko će jednoga dana u miru sabirati tko je bio dostojan trenutka, a tko ne. Odnosi se ovo i na sva druga područja našega djelovanja. Jednostavno smo svi na sudu. Vremena mutna, probisvijeti sa svih strana sjatili se iskoristiti ih. Rečeno rječnikom od prije nekog vremena: tsunami je pohodio naše krajeve. Ipak, život ide dalje, besmisleno je odustati.
Matica hrvatska iz Mostara uporno se bori pokrenuti raznorazna kulturna događanja. Do sada je polučila veliki uspjeh. Snašli su se u sredini u kojoj je prikriveno tko povlači one prave konce. Na stranu sva priča o tomu, ipak se malo toga zna. Da se zna, onda se Matica hrvatska ne bi morala tako snalaziti, društvo u čiju korist djeluje redovno bi je novčano pomagalo. Naravno, ne bi se morali snalaziti ni drugi koji rade na korist ovoga društva. Opet netko zna zbog čega je to tako i kada će to prestati. Nama je izdržati i ništa više, ponovno zaključimo.
Ne znam kako bi sve ovo išlo da nije duboke vjere hrvatskoga naroda. Uvijek do sada ona ga je izvlačila iz provalija, valjda će tako ponovno biti. A jesu li je zatirali do sada, jesu! Ipak, zatiratelji su se smjenjivali, a ona je ostajala. Crkve su paljene, nove su nicale. Na kraju dolaze prosuditelji, ugojeni, s poslanjem u rukama. Upućeni su kako treba postupiti s pukom, da ne kažem svjetinom. Je li Crkvu, kao onu koja prenosi vjeru tom narodu, tko što pitao? Zar je potrebno odgovoriti? Njezini mnogobrojni vjernici još se nisu vratili u mnoge krajeve i ne zna se kad će. Nekada su govorili da je to zbog pogrješnog političkog vodstva, danas više-manje šute. Očito se izlizao taj dokaz. No, novi su uvijek tu, nije važno što baš previše ne odgovaraju istini.
Da bi rogoborenja bilo što manje, a »uspjeha« što više, sredstva društvenog priopćavanja upregnuta su u raznorazna kola. Zadatak im je dati konačnu sliku nestvarne stvarnosti u koju nas svakodnevno nastoje gurnuti. Kad bi se čovjek mogao izmaknuti iz ovoga društva, na temelju njih bi zaključio da je to društvo s razvijenom demokracijom, žedno istine pa svako malo ganja neke lopove i prevarante. Milina jedna. Nije naravno da lopova nema, da nema loših političara, prijestupnika raznoraznih vrsta, samo jesu li to baš oni u koje se neprestano upire prstom? Nešto nam svima kaže da to nije tako. I drugi imaju slična i veća bogatstva, i drugi čine slične ili još gore stvari. Međutim, važna je prosudba. O pravilima za nju ne ćemo ništa, osobito kada se ona ugađaju ne po istini i pravdi, već po probicima koji se mogu postići.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. siječnja 2005., 21.00 – 21.45