Jedna od riječi koja se kroz proteklo desetljeće najviše izgovarala zacijelo jest povratak. Pritom je svatko mislio na ostvarenje svojih zamisli koje se počesto ne usudi javno objaviti. Što imamo od svega danas? U Hrvatsku se raseljeni tijekom nametnutog rata vraćaju uz potporu glavnih igrača na ovim prostorima, ali samo jedni, u BiH to ide puno teže, posebno kada je u pitanju hrvatski narod. Da stvar bude još gora, uporno se grade dva entiteta uz postojanje tri konstitutivna naroda. I neka se vraća tko hoće, zar ne?
Zgrozilo nas je još jedno ubojstvo svećenika. Ime: Kazimir Višaticki, mjesto: Bosanska Gradiška. Vlasti su brzo djelovale i uhitile ubojicu. Ipak, ostao je trpak okus u ustima. Zbog čega se sve to događa, kao i mnoga druga manja djela? Tko to sve hrani u narodima na ovim prostorima uvjerenje da su progonjeni, da onoga drugoga ne smiju pustiti blizu sebe? Nisam uvjeren da je u igri samo povijest. Ta svi smo naučili okrenuti se malo više sadašnjosti. Mislim da je odgovor jednostavan koliko i složen: zlo je stupilo na pozornicu. Pronašlo je svoje poklonike i izlilo se u našu svakidašnjost.
Nismo li dovoljno mudri uprljat će nas svojom rugobom. Postajat ćemo neprestano sebičniji i na kraju ćemo početi izjedati sve oko sebe. Lijek je samo povratak, da ne bude zabune mislim na povratak svojoj ljudskosti i svojoj vjeri, ma koju izabrali. Tek tada bit će nam omogućen i onaj zemaljski povratak, makar nas od toga odvraćali nasilnim ili prikrivenim sredstvima. Valjda imamo snage postaviti stvari na svoje mjesto?!
Da stvari postavlja na svoje mjesto misli i FTV. Desetcima tisuća ljudi ovih predbožićnih dana prijeti tužbom. Razlog: nisu platili tv pretplatu. Mnogi od njih kažu da uopće ne gledaju ono što im FTV nudi. Takav im program jednostavno ne odgovara. I što sad? FTV na papiru ima pravo. No, je li to njezino pravo ujedno i pravedno? Dolazimo opet do dva entiteta, tri naroda i slično tomu. Neki europski političari rekoše da je sazrelo vrijeme drugačije urediti BiH, drugi odlučno izjaviše da to ne dolazi u obzir. I jedni i drugi za sebe kažu da su međunarodna zajednica. Narode o kojima se radi, malo tko pita što oni misle. Istina je da to nije lako izvesti. Velika je opasnost da bi prilikom razgovora pretezala sebičnost. No, opet jedno pitanje: Ima li itko da u tim narodima promiče osjećaje gledanja na državu BiH kao zajedničku zgradu, ali zgradu u kojoj svatko živi zadovoljan u svome stanu? Je li to možda Međunarodna zajednica, vjerski službenici, društvo u cjelini... Rado pitanje ostavljam neodgovorenim. Znam samo da bi tada i FTV izgledala drugačije i da bi teško prijetila tužbom ovolikom broju ljudi.
Zvuči li, zbilja, povratak tako daleko i tuđe? Zacijelo mnogo o tomu znaju franjevci Bosne Srebrene. Odlučili su se vratiti u sve župe koje su imali i prije Domovinskog rata, pa makar se vjernici u njima brojali na prste jedne ruke. Rat ih je dohvatio kao i njihove vjernike, bacao ih tamo i ovamo, ali su imali hrabrosti donijeti jednu ovakvu odluku. Oslonjeni na svoju povijest, poučeni nedaćama zaputili su se u novu budućnost. Kakva će biti? Tko njima i svima sličnima, da ih sad ne nabrajamo, pomaže uspjeti u svome naumu? Prati li netko taj povratak i zvecka kaznama ako se on ne događa? Znam da će netko reći »Daj, budimo razumni«, ali isto tako znam da će uspjeti onaj tko se usudi.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. prosinca 2004., 21.00 – 21.45